Parada nacionalnog kiča i licemjerja
Akademija povodom Dana Republike Srpske je bila kliše velikih govora, ispraznih fraza i „teških“ riječi koje su u ogromnom nesrazmjeru sa likovima koji su ih izgovarali i iza kojih ništa ne stoji, a koji za sebe očigledno smatraju da su istorijski. Jednom rječju, parada umišljenosti, bahatosti i nacionalnog kiča.
Umjesto da se danas Republika Srpska, bilo kao entitet ili država, predstavi kao jedna moderna politička tvorevina koja svoju istoriju danas atrikuliše na jedan nov i drugačiji način, uvažavajući svoju prošlost, ali i realno i samokritički preispitujući svoju sadašnjost, današnji akteri su se na Akademiji potrudili da nam na jednom mjestu predstave svu količinu nacionalnog kiča i velikih riječi i djela na koje su se pozivali (uglavnom drugih!), samozadovoljno izražavajući „nepokolebljivu odlučnost za njeno trajanje“ i navodnu spremnost na sopstvene žrtve.
To licemjerje utoliko više vrijeđa kada se pozivaju na njene žrtve i one koji su neznano i bez reklame položili svoje živote za nju, a koji se zasigurno nisu borili da bi je danas ovakvi predstavljali.
Naravno, sve bitne zvanice su bile prisutne i sve je bilo po protokolu, ali niko od aktera nije mogao da sakrije da ga, u stvari, boli nešto drugo a ne te žrtve i da je briga za održanje na vlasti iznad svakog interesa, a najmanje Republikom Srpskaom. Utoliko se i opozicija potrudila da svojim prisustvom upotpuni ukupnu sliku, da ne ne bude da nisu bili viđeni, iako su ostali marginalni i skoro neprimjetni, a što može biti i privilegija u ovakvoj slici stanja i odnosa.
Da li nešto posebno izdvajati iz onoga što smo ćuli u govorima Stevandića, Vučevića, Viškovića i Cvijanovićke, pored patetičnih besjeda trećerazrednih dramskih umjetnika. Možda ne, jer ništa ne stoji iza fraza koje smo čuli. Tako da se nema šta novo izdvojiti, a slika je bila potpuna. Jer šta reći na izjavu da su nam danas generacije mladih otišle iz Republike Srpske, ali da će ova vlast sve uraditi da im omogući da se vrate i „žive život dostojan čovjeka!?
Jedino što bi im se moglo poručiti jeste da se nadamo da će doći neka druga vremena u kojima će ubuduće „govoriti“ oni neznani junaci, pa i kada ništa ne govore, odnosno oni koji danas predstavljaju našu budućnost, a koji imaju šta da kažu, iako ovi smatraju da nemaju i da su, kako kaže Vučević, „anacionalni i bez osjećaj za velike žrtve“. Ti se danas predstavljaju ključnim nacionalnim neprijateljima. Rame uz rame sa Kurtijem, Konakovićem, Helezom …
ISTOK
