Ostavke i autokratije

Na jednom mjestu u svojoj knjizi „Marksove sablasti“, poznati francuski mislilac Žak Derida je napisao de će se u ovom vremenu novi totalitarni režimi, odnosno totalitarizmi održavati na jednom komunističkom kodu i da Marks u tom smislu nije mrtav i njegove sablasti još kolaju među nama.

Srbi su se potrudili da kao narod dokažu ovu Deridinu viziju i jedino kod nas još vlada neokomunistički stav „država to sam ja“ i jedino kod nas nije normalna stvar da se neko od vlastodržaca povuče ili da ostavku, jer zaboga propašće država i nestaće nas ako se to desi. Odatle dolazi narativ da ako ne bude Vučića ili Dodika, nestaće Srbije ili Srpske. I nažalost takve floskule dolaze i iz nekih crkvenih krugova, pa se za sve nedaće optužuju zavjerenici sa Zapada i tzv. tradicionalni neprijatelji, kao da smo na vijek vijekova osuđeni na zavjereništva i neprijateljstva. I onda se čudimo zašto tu glupu matricu danas ne prihvataju nove generacije. Pa iz prostog razloga što u zatucanosti takve vrste ne možete držati one koji danas imaju tu mogućnost da komuniciraju šire od svog nacionalnog tora ili neposrednog okruženja. Jer je svijet postao otvoren, ma kakav on bio, a samo se mi zatvaramo.

Zato se u našim medijima većinski plasira narativ da Njemačka propada, iako je samo smijenjena jedna vlada zbog loše ekonomske politike. Ili da će Evropska unija propasti prije nego mi u nju uđemo. A to što mi propadamo i pucamo po svakom šavu – nema veze. Normalna je stvar da jedan svojevremeno vrlo popularan predsjednik Vlade Kanade, Džastin Trudo, zbog loših političkih poteza kojima je izgubio popularnost, podnese ostavku. I neće radi toga propasti Kanada. Naprotiv.

Da li je moguće da to mi kao narod napokon shvatimo? Kao i činjenicu da se svijet mijenja velikom brzinom, a da smo mi ostali zarobljeni raznim mitologijama i predrasudama.

U svakom slučaju to će biti zadaća ovih novih generacija da se bez straha suoči „oči u oči“ sa tim sablastima, a od ovih sadašnjih starijih generacija koje ovakvim totalitarnim režimima služe do zadnjeg, realno ne treba ništa očekivati. Oni će se baviti nacionalnim ritualima, formiranjem partijskih sektaških ogranaka i davati otpor, ali on ima svoju biološku granicu. Srećom ili ne, ali to je proces koji je nezaustavljiv. Mnogi će se stiditi ovog vremena i svog kukavičluka – u to možete biti sigurni. I to bi bilo najviše što može da se očekuje od jedne generacije koje se već sada neki stide što joj pripadaju.

ISTOK