Opozicija na raskršću

Iako su političari i partije na najnižem vrijednosnom rejtingu u javnosti, što pokazuju sva istraživanja, bilo da je riječ o poziciji ili opoziciji, neka iskustva opozicije u Srbiji bi mogla da posluže kao dobar nauk opoziciji u Republici Srpskoj.

Naime, protesti studenata u Srbiji su pokazali vrlo jasno da je nivo povjerenja u tamošnju vlast vrlo nizak, ali isto to važi i za opoziciju. Iako se to narodnim jezikom izražava stavom „svi su isti“, ono što velika većina građana misli jeste da je za stanje vlasti i društva u dobroj mjeri odgovorna opozicija koja nije dovoljna snažna alternativa vlasti, odnosno koja živi na nekim sitnim benefitima vlasti ili njenim mrvicama i svojim ponašanjem održava ovakav sistem u životu. Pored korumpiranosti pojedinih predstavnika opozicije, a najočitiji je fenomen tzv. „preletača“ ili „papaka“, to je i jedan od ključnih razloga zašto je opozicija na tako niskim granama, i kod nas u Srpskoj i u Srbiji.

Studenti ne žele ovakvu opoziciju

Tako se u Srbiji odmah nakon organizacije prvih protesta pokazalo da studenti koji su ih organizovali ne računaju na opoziciju kao takvu i njeni predstavnici su bili gotovo neprimjetni na skupovima. Mladi su očigledno izgubili poverenje u opoziciju s obzirom na niz prokockanih prilika, lošu organizaciju, kominikaciju i nesuglasice koje je ispoljavala u proteklom vremenu. Opozicija nije imala ni približnu snagu da organizuje ovakve proteste.

Protesti „Srbija protiv nasilja“, koje je organizovala opozicija, ostali su upamćeni po velikoj energiji, želji za promjenom i jedinstvu opozicije –  koje je, međutim, trajalo samo nekoliko mjeseci. Nakon toga, jedna po jedna domina se rušila. Ljudi više nisu željeli da besciljno šetaju, a među liderima opozicije došlo je do raskola i raskida jedinstva koje je dovelo do pada njihovog rejtinga, a na kraju i nepovjerenja građana.

Druga stvar koja kompromituje opoziciju jeste njena želja da se u prvom redu dođe na vlast, na ovaj ili onaj način, ne birajući sredstva, dok mladi danas s pravom smatraju da je potrebno promijeniti sistem i način ponašanja političara, jer se samom smjenom i dovođenjem „novih“ ljudi neće suštinski ništa promijeniti. Svi su svjesni da će se nakon izvjesnog vremena ovi ponašati kao i oni prije njih.

Čini se da je opozicija neke od ključnih poruka sa protesta shvatila i da se sklonila iz prvih redova, a da je na sebe preuzela dio koji može da radi sa paralelnog kolosjeka, a kompatibilno ciljevima studenata. Dakle da djeluje koordinisano. I da onog momenta kada joj se ukaže prilika da zauzme poziciju vlasti, ne napravi iste greške koju je vlast dovela u ovu situaciju. Jer niko ne želi više da gleda ni autokratiju ni partokratiju, kao ni nesposobne ljude na ključnim pozicijama.

Analogija sa Srpskom

Koliko god da Republika Srpska ima svoje specifičnosti u odnosu na Srbiju, postoji niz analogija sa malim razlikama, i što se tiče vlasti i opozicije. U odnosu na Srpsku, vlast u Srbiji bi se čak mogla smatrati uspješnijom, jer ovdje nema nikakvih investicionih poduhvata, niti u sferi ekonomije, niti infrastrukture, za razliku od Srbije. Ono što je isto jeste bahatost vlasti i kriminal i korupcija, koji su počeli da se plaćaju ljudskim životima, na ovaj ili onaj način.

Opozicija je u Srpskoj jednako nejedinstvena kao u Srbiji i moraće se mnogo više međusobne tolerancije pokazati na djelu nego do sada da bi se izgradila slika kompetentne opozicije. Naravno, to zahtjeva i neku vrstu discipline njenih članica kada je u pitanju odnos prema vladajućim strankama, prije svega SNSD-u. Jer ono što kompromituje opoziciju jesu poruke saradnje i prijateljstva sa vlašću koje povremeno dolaze iz opozicionih redova.

Protesti koje je svojevremeno organizovala opozicija u Srpskoj su se pokazali dobro posjećenim i organizovanim, ali bez istrajnosti, jer su ostajali nedorečeni i bili kratkog daha.

Ono što je bilo vidljivo na prvu jeste da su se opozicioni lideri nadmetali ko će se lično više istaći i ispromovisati.

Nedavni protesti u Bijeljini vezano za hapšenje gradonačelnika Ljubiše Petrovića su pokazali samo naznaku jedne potrebne reakcije, ali bez dobre organizacije i snage. I bez dovoljno hrabrosti, sa onim starim salonskim konformizmom.

Ono što jeste dobra poruka sa ovog protesta je da je opozicija, a posebno SDS, napokon postala vidljiva i da je živa. Ipak, trebaće mnogo više. To je i obećano na ovom protestu, da je to tek početak jednog procesa snažnije borbe protiv režima, ali takvih obećanja je bilo i ranije i opozicija se vrlo brzo vratila u stanje apatije i netalasanja.

Sjaši Kurta da uzjaše Murta

Građani, a prije svega mladi, žele promjenu sistema. Jedan autokratski način vladanja, sa visokim stepenom zloupotreba vlasti i moći, jeste nešto što mora ostati iza nas. Vlast mora da bude odgovorna, sposobna i kompetentna. I da svako u njoj radi svoj posao, a društvo da bude uređeno i emancipovano. Ti ciljevi su vrlo jasno postavljeni danas na protestima u Srbiji.

To znači kraj autokratiji, ali i partokratiji. Partijsko vođenje javnih poslova (države) se pokazalo neefikasnim i sklono zloupotrebama. Zato bi opozicione stranke u Srpskoj već sada trebale da razmišljaju o nekoj vrsti strategije, kako i na koji način u kontinuitetu djelovanja doći do promjene režima/sistema. Ali ne po principu „sjaši Kurta da uzjaše Murta“ i praznim pričama kako se opozicija ne bori za vlast nego za interese naroda i Srpske. Reforme koje treba provesti moraju biti sistemske i u interesu stabilnosti i prosperiteta.

Jedne režim progoni, a sa drugima „prijateljuje“

Ako to zaista jeste tako, da bi joj se vjerovalo, opozicija mora da pokaže pije svega jedinstvo u svojim redovima i da pošalje sliku sopstvene sposobnosti sa kredibilnim ljudima koji mogu biti nosioci promjena. Dakle, ne onom katastrofalnom kadrovskom politikom kakve smo se nagledali u nekom prošlom vremenu sa brojnim promašajima i ljudima nesposobnim da iznesu ideju promjena. Da bi se to postiglo potrebno je otvoriti prostor onima koji imaju sposobnosti i kompetencije, prije svega, a to znači napraviti otklon od sopstvene partokratije. Ti novi kadrovi, sposobni a ne podobni, treba da služe interesima naroda, a ne strankama i pojedincima u njima koji manipuliši tim prostorom za sopstvene interese. Potreban je, dakle, hrabar otklon od svih onih koji su već bili i imali svoju priliku i ponuditi nove ljude. Svaka frazeologija i demagogija budu vrlo brzo pročitane, jer nema više naivnih. I možda je to zadnja šansa opozicije – slabosti ove vlasti!

To je ispit pred kojim stoji opozicija, a da li će ga položiti pokazaće vrijeme. Ukoliko to ona ne bude u stanju, neko će treći to da uradi. Jer je ovaj proces nezaustavljiv. Samo je pitanje koliko se to još dovoljno shvata, jer smo previše naviknuti na stare autoritarne forme i mentalitete. A te anomlaije su najvidljivije u današnjim strankama,

ISTOK