Ne vjeruj u idole….
Rasteš gledaš svijet oko sebe i vidiš taj sport, a u njemu toliko magije, ljepote, strasti. Prva magija svakog dječaka je sport, a najmagičniji od svih je fudbal.
Pratiš sport, gledaš, navijaš. Imaš idole. Domaće i strane. Fudbalske. Neću o stranim. Nisu tema.
Iako su oni polako privodili karijeru kraju kada sam fudbal počeo da gledam pažljivo sa više strasti, ali i razumijevanja, idoli mi postadeše Piksi, Savo i Mijat.
Majstori ove igre. U dresu države koja se tada zvala SR Jugoslavija, ali u našim srcima već je bila Srbija, iako to možda nije nikad postala na pravi način. No i to je neka druga tema. Politička. Nećemo ni o njoj. Mada moraćemo se dotaći politike.
Bože kako su ti ljudi igrali. Plesali po terenu, davali golove iz svih mogućih i većine nemogućih pozicija.
Gledaš ih, voliš ih ko rod rođeni. U glavi oni nisu samo idoli, već heroji, ljudine, veličine fudbalske i ljudske.
Završe karijere. Svim srcem želiš da se vrate u srpski fudbal. U reprezentaciju koja godinama se bruka i posrće. Ili u Partizan da ga dignu na noge i povedu u visine. Znate koga sam želio gdje. I znate onu kletvu pazi šta želiš možda ti se ostvari?
Zaista tako bi. I ovdje odmah moramo reći. Savo je Savo. Ljudina bio i ostao. Ovo nije tekst o njemu i nadamo se da nikad neće biti.
Piksi kao selektor je došao i donio energiju, nadu, vjeru i rezultat. Igrali smo dobar fudbal, pravili sjajne rezultate. Dobili smo Portugal sa jednim od 2 najbolja igrača u istoriji ove igre. Ej tukli smo Kristijana Ronalda u Lisabonu. Tada se činilo da je nebo granica. Ma šta nebo. Galaksija nek se spremi za nas.
I onda… Onda neću da pišem šta se sve dešavalo od tada do danas. U fudbalu. U Srbiji.
Piksi nas je okrenuo za 360 stepeni. Vratio nas je tamo gdje smo bili kada je došao. Pun krug. Krug gorčine. Pada idola. Slika koju nismo htjeli da vidimo.
Mijat se vratio u Partizan. Činilo se da nije moguće da se desi nešto tako. Bili smo kao u snu. Nada, podmukla kao zmija uvukla nam se u srca. I onda jednog ružičastog jutra nas za isto ujela.
Pao je i drugi idol. Kako i zašto nećemo da se ponavljamo. Bili ste tu. Gledali. I niste baš kao i ja mogli da vjerujete.
Savo još samo si ti ostao. Nemoj nikad pasti. Nemoj Savo. Da još uvijek mogu biti onaj dječak ko i prije koji vjeruje u čarolije i sne. I idole.
ISTOK
