Narod očekuje alternativu, politika se bavi sobom

I dok stanovništvo Republike Srpske, prema svim istraživanja javnog mnjenja, očekuje promjene i stvarnu alternativu stanju i sve većem siromaštvu, stranke i vlasti i opozicije se bave sobom u samo pojačavaju opšti osjećaj beznađa i depresije.

Politika je umijeće mogućeg, samo kod nas je postala umijeće odvratnog, jer se sve svelo na sitne kalkulacije i kombinatorike očuvanja kakvih-takvih ličnih privilegija.

Vladajuće stranke i njeni funkcioneri se ponašaju monopolski i bez ikakvog stida otimaju od građana i kradu milione. Čak se ne trude ni da imaju stila kojim bi bar donekle prikrile očiglednu pljačku naroda po svim osnovama.

Opozicija se za to vrijeme bavi sobom i ni najmanje se ne trudi da se predstavi kao ozbiljna alternativa stanju, ostavljajući gorak ukus onih koji čekaju da ima „vlast padne s neba“, krijući se iza prevaziđenih populističkih floskula, ali bez stvarnog programa za promjenu i popravljanje stanja.

Dodik kao krajeugaoni kamen

Milorad Dodik je postao sinonim vlasti, ali i gospodar života i smrti, onaj koji se o svemu pita i koji nas svaki dan zasipa različitim kontraverznim izjavama u stilu toplo-hladno, tako da jedan dan narod misli da je na ivici rata, a drugi da su beskrajne budale koje ga uzimaju ozbiljno.

Nikome trenutno nije jasno kako će završiti ova politička avantura u koju se on upustio sa međunarodnom zajednicom, ali je izvjesno da mnogi, i u njegovim redovima i u opoziciji, očekuje njegov pad i uklanjanje sa političke scene, što bi otvorilo različite procese frakcijskih borbi unutar SNSD, ali i stranaka koalicije, kao i opoziciono repozicioniranje koja bi da „ulovi u mutnom“.

U svakom slučaju neka vrsta raspleta je neminovna jer su stvari dovedene do tačke bez povratka i pređene su sve crvene linije.

Neće tu pomoći ni obnovljena interesna kohabitacija stranaka na vlasti u BiH, SNSD-HDZ-Trojka, jer međunarodna zajednica ni u jednoj varijanti nema namjeru da ostane po strani obzirom na količinu nepovjerenja i izigranih prilika koje su propuštene. Možda je kupljeno vrijeme za par mjeseci, ali ne više od toga.

Gorak ukus opozicije

U međuvremenu se opozicija potrudila da iz Banjaluke kao najvećeg grada Srpske pošalje sliku svih mogućih razdora i međusobne netrpeljivosti, licitirajući svako sa svojim kandidatom za gradonačelnika na predstojećim lokalnim izborima. I niko nikome nije ostao dužan, a neki su se potrudili da brže-bolje zabetoniraju takvo stanje.

Pored opsjednutosti Dodikom, za kojeg neki iz opozicije ne kriju otvoreno divljenje, opozicija ničim nije pokazala da ima bilo kakav ozbiljan koncept, izuzev što bez pokrića najavljuje „ozbiljan rad“. Rezultati su za sada mršavi i neubjedljivi.

U svakom slučaju, ukoliko opozcija stvarno želi da joj narod povjeruje moraće daleko ozbiljnije da se predstavi u javnosti, daleko jedinstvenije i sa kredibilnim programom mjera koje narod očekuje. I sa kandidatima kojima je moguće vjerovati.

Sitne kalkulacije i ustupci vladajućih koji nekima omogućavaju komoditet opozicionog statusa, narodu ne znači ništa, izuzev što produbljuje njegovo nepovjerenje prema opoziciji generalno, iako nisu svi iz opozicije u istom rangu. Oni koji se predstavljaju principijelnije svakako će više profitirati, jer je očigledno nezadovoljstvo ogromno.

Sudbina naroda

Možemo bar u jedno biti sigurni. Neće nas spasiti pojačani impuls srbovanja, bošnjačenja ili kroatizacije i radikalizacija stanja, i pored vidljive licemjerne i neprincipijelne blagonaklonosti vjerskih zajednica, jer to nije suština nijedne vjere.

Kvantitet ne donosi uvijek kvalitet, ma koliko se Marks trudio da to dijalektički dokaže. Krajnje je vijeme da to shvate protagonisti tih politika koji su iskočili iz Marksovog šinjela. Kolika god bila masovnost ispoljavanja nacionalnih i vjerskih osjećanja, ona na ovim prostorima nikada neće rezultovati nikakvim novim vrijednostima, osim već viđenog.

Zato narod mora da se okrene sopstvenoj intuiciji i koliko god da su zamršeni i komplikovani odnosi u politici i društvu, prepozna svoje stvarne interese i manifestuje ih izbornom voljom koja će biti jača od volje za odlazak sa ovih prostora ili kapitulacijom pred stanjem koje se navodno „ne može promijeniti“. Neki procesi i dešavanja u regionu su bez sumnje pokazali da je to moguće, bez obzira koliko god to bio dug proces ozdravljenja društva, nakon duboke erozije i propadanja.

I najmanje promjene stanja su pozitivan znak, bilo da se radi o vlasti ili opoziciji. Jer su im mnogi sindromi slabosti slični. Alternative uvijek postoje, samo ih treba prepoznati.

ISTOK