Možemo li bez slobode!?

Neki misle da je sloboda filozofsko pitanje i kao takvo beznačajno za životni standard građana. Možda je to stvar nedostatka demokratske kulture kod nas i njenog istorijskog diskontinuiteta, ali je činjenica da se cijena toj nepromišljenosti plaća – i to dugoročno.

Jedan potcjenjivački i otvoreno kolonijalni mentalitet koji je demonstrirao njemački kancelar Olaf Šolc prilikom noćnog diplomatskog upada u Srbiju da bi se isposlovao podanički sporazum za iskopavanje litijuma, a Srbiji obećale šarene laže, mogao je da ne primijeti samo neko ko nema elementarne distinkcije u mozgu. Šolc se čak nije trudio ni da kurtoazno sakrije svoj prezir prema snishdljivom i poniženom domaćinu, koji je u međuvremenu zaboravio i da je nedavno najavio rezoluciju o njemačkom genocidu nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu. Kao neku vrstu odgovora za satanizaciju Srba u UN, ali i našu lakomislenost pa nam se danas pravi zamjena teza i uloga, dotle da ni Jasenovac nismo u stanju da predstavimo kao genocid NDH nad Srbima i ostalima, Jevrejima i Ciganima.

Medijske slobode i sloboda govora

Sloboda se naravno gubi polako i po segmentima. Jedna stepenica su medijske slobode i sloboda govora. Sloboda govora se nikada nije cijenila kod nas, posebno unutar kakve-takve elite i u akademskim krugovima. Crkva joj takođe tradicionalno nikad nije bila naklonjena, posebno onaj njen dio koji svoju misiju doživljavaju kao Bogom danu spregu sa vlašću i benefitima tih odnosa. Kao da se zaboravlja da su nekada Oci crkve upravo svojim ličnim autoritetom, hrabrošću i slobodom, kao i odricanjima i žrtvom, iako u manjini, na velikim Saborima upozoravali na određena skretanja, zaustavljali pogubne i nepravovjerne pokušaje izokretanja izvorne Hristove nauke. Danas je takvih primjera sve manje.

Naši pripadnici sve malobrojnije kulturne elite danas smatraju da sve dok su u mogućnosti da pišu i objavljuju svoje naučne radove, uživaju u plaćenim konferencijama i ako dobiju neki bakšiš od države, da im se ne isplati zagovarati slobodan javni diskurs, posebno ne kritički. Zato je poslupismeni i nedovoljno informisani građanin kod nas ostavljen na cjedilu od te iste neosjetljive elite, a glorifikuju se lažne vrijednosti od „nacionalnog značaja“.

Ugušene institucije

Druga žrtva gubitake slobode u društvu jesu uzurpirane i ugušene institucije. Umjesto insitucionalne kulture, odnosno jakih institucija koji su garancija naših sloboda, reda i zakona, mi imamo najprimitivniju bahatost i samovolju vlasti po principu „može mi se“. Tako bez bilo kakve reakcije javnosti prođe nedavno ukidanje odluke Vlade Srbije o zaustavljanju projekta Jadar, mijenjaju se prostorni planovi kako se kome ćefne, prostor životne sredine se dramatično sužava, a glas struke se i ne čuje. Sve instutucije su pod potpunom kontrolom pojedinaca ili politike, a kontrolisani mediji nas zasipaju pričama o ekonomskom procvatu i nagloj ekspanziji koja će da uslijedi, kao da nam nije jasno da nijedna od kolonijalizovanih zemalja nije nikada prosperirala, niti je imala benefita od svojih resursa koje su ekspolatisali samo oni koji su u njih investirali, a na tim prostorima ostavljali pustoš i kolaps.

Brojni su primjeri u kojima se utvrdilo da moćni pojedinci, grupe ili mreže prisvajaju sistem, ili dijelove sistema, u korist sopstvenih interesa. Javna preduzeća predstavljaju plodno tlo za sukob interesa i zloupotrebu vlasti i položaja kao i ličnih i službenih veza. Dok se nezakonite radnje guraju pod tepih, niko se ne usuđuje da postavlja nikakva pitanja. U takvim situacijama, izvršna vlast, lokalna vlast, pravosuđe, poreska uprava i ostali institucionalni nivoi djelujući u sadejstvu nerijetko dovode do sistematskog i strukturnog zarobljavanja države, nanoseći tako znatnu društvenu i ekonomsku štetu.  Kako bi to postigli, oni izvrću i izopačuju procese demokratskog odlučivanja i politike, kao i cjelokupno institucionalno uređenje, što dovodi do dodatnog zarobljavanja politika i institucija.

Zarobljene države se mogu definisati kao neka vrsta hibridnog režima, odnosno kao kompetitivni autoritarizam, kako su ga odredili Stiv Levitski i Lukan Vej. Glavna karakteristika ovog režima je da formalno postoje demokratske institucije, ali veoma često dolazi do zloupotreba vlasti čime se urušava suština demokratije. Demokratske institucije se u takvim režimima posmatraju kao sredstva za dobijanje i vršenje političkog autoriteta

Eutanaziranje opozicije

Da bi uspio ovakav jedan projekat neophodno je eutanazirati opoziciju i taj se poduhvat uspješno provodi i u Srbiji i kod nas u Republici Srpskoj. U Srbiji je opozicija samu sebe ukinula, a u Republici Srpskoj je obesmišljena unutrašnjim sukobima i neorganizovanošću, kao i izostankom samostalne politike. Opozicija je devastirana zajedno sa medijskim slobodama i životnim prostorom. Izbori više nisu nikakva šansa za promjenu stanja jer se oni završavaju i prije samog glasanja u fazi kada se opoziciji onemogući da spriječi izbornu krađu, a ona sama padne ćutke. Prethodno se preko pojedinaca unutar nje kupi njena politika lojalnosti.

I već je krenula kampanja iz krugova vlasti u Republici Srpskoj, koja slijedom prethodno usaglašene Deklaracije i zajedničkog nacionalnog interesa slijedi politiku Srbije, pa se pojedinci iz opozicije koji remete taj proces proglašavaju izdajnicima nacije, jer se oni tobože brinu za ekologiju, a na pameti im je samo politika i kako doći na vlast.

Time su građani ostavljeni na milost i nemilost beskrupulozne vlasti koja na svaki način nastoji da kupi još vremena za sebe. Naravno, kupcima se ne žuri i oni su svjesni potrošačkog i korumpiranog mentaliteta naših vlasti. Takvo stanje kolapsa se održava opscenarskim floskulama tipa: „Vidimo vas, želimo vas u EU, Projekat Jadar će ubrzati taj proces.“ Istovremeno su i mjere bezbjednosti podignute na najviši mogući nivo.

Ako mi očekujemo da će oni biti protiv ovakve korumpirane domaće vlasti u velikoj smo zabludi. Upravo je obratno, za ostvarenje njihovih interesa potrebna je baš ovakva vlast. Taj dil odgovara i njima i našim vlastima, a građanima kako bude.

Ono na što još treba da se naviknemo jeste da naučimo da živimo u koloniji, a da zaboravimo na čistu vodu i vazduh. To je cijena gubitka slobode.

ISTOK