Može li opozicija u Srpskoj izbjeći greške opozicije u Srbiji

Cijeli region prolazi kroz društvene promjene i procese u kojima se ne snalaze ni stranke vlasti ni stranke opozicije, jer pate od jednog političkog klišea koji je prevaziđen.

Iako politički odnosi u Srbiji i Srpskoj nisu istovjetni, u oba slučaja je aktuelna opozicija imala svoje šanse koje nije iskoristila kada je bila ili participirala u vlasti, a koje su ih diskreditovale i očima glasača koji žele alternativu. S druge strane, režim u Srbiji i Srpskoj je u mnogo čemu srodan i pored političkih veza vladajućih stranaka one funkcionišu po istom principu, na temelju autoritarne vlasti jedne osobe koja je personifikuje. Odgovor studenata u Srbiji je potpuno promijenio politički diskurs na jedan vrlo kreativan način i izbacio iz igre glavnog autoriteta vlasti stavom: „Nisi nadležan!“

Studenti su u Srbiji pokrenuli proces promjena koji je iznenadio i vlast i opoziciju. Njihov javni izraz je u potpunosti retorički različit i izvan su bilo kakve matrice Istok-Zapad. Oni ostavljaju utisak potpune autentičnosti i istinskog patriotizma, koji se ne zasniva na praznoj frazeologiji, nego ga manifestuju primjerom. Pri tome su odstranjeni svi oblici radikalizma ili nacionalizma, koji su godinama režimu služili kao sredstvo političke manipulacije.

Kult liderstva je potpuno razbijen širokom direktnom demokratijom koja uvažava stav svakog pojedinca, a odluke se donose većinom, sa stalnim promjenama onih koji vode plenume i koji u njihovo ime daje izjave. Možda je on i odgovor na mehanizme neformalnih vrsta pritisaka i ucjena pojedinaca, ali je i poruka o prevazilaženju bilo kakve personalizacije i pojedinačnih zloupotreba protesta na štetu zajednice. Oni koji se delegiraju da govore u njihovo ime su prije svega kompetentne osobe. Na kliširanu retoriku vlasti oni ne odgovaraju tako što se brane ili pravdaju, nego svoje stavove promovišu jednostavnim porukama i drugačijim jezikom i ironijom. Kao da se poigravaju sa vlašću.  Pomoću memova, kombinacijom fizičke slike, emocionalnom mobilizacijom i svojim humorom se udaljavaju od klasične političke retorike, od praznog plašta fabulacije Vučića, kako je to sjano primijetila Filine Bikhart.

U zadnjoj fazi studenti su pokrenuli i mobilisali i druge društvene grupe, tako da im sada prilaze i prosvjetni radnici, ljekari, zemljoradnici, penzioneri (…), dakle sve širi sloj građana. Njihova uloga je prosvjetiteljska i zasnovana na promjeni svijesti. Jer, sistem koji želimo da mijenjamo postoji sve dok ga mi na neki način podržavamo, a kada ga odbijemo on više nije funkcionalan. Zato je građanska neposlušnost i neučestvovanje u sistemu njegov kraj.U tom smislu ga ne treba ni simulirati, odnosno takmičiti se ko je veći zaštitnik nacionalnih interesa i ko je više državotvoran. Ovo je samo jedna od grešaka u koju opozicija u Srpskoj stalno upada.

Kakve su pouke za opoziciju?

Opozicija je u Srbiji ostala na margini ovog procesa i nije ga razumjela. Najviše što je mogla da uradi jeste da ga podržava sa strane i čeka svoju priliku da kapitalizuje njegove benefite. Ali su i tu pročitani i nakon nekoliko neuspješnih pokušaja nametanja u stilu „vi ste ovo dobro pokrenuli, sada ćemo mi da nastavimo“, uglavnom su odustali, jer je odgovor studenata bio: „Bez politike!“

Zato kada razmišljamo kako i na koji bi se način opozicija mogla postaviti da ne bude izbačena iz igre, onda je to moguće samo na način da bude autentičnija i iskrenija. Kao i da svjedoči primjerom vrijednosti za koje bi se zalagala. Nikakve lažne predstave neće proći, jer nema više naivnih, a sve maske su pale, pa i opozicije koja godinama daje legitimitet ovakvoj vlasti, koju svojim neradom i greškama održava.

U tom smislu opozicija i u Srbiji i u Srpskoj treba da prestane da se pravda, prije svega od priče da je izdajnička. Pri tome ona to ne smije ni da bude, a odgovor mora biti kroz jasne patriotske stavove, državotvornu politiku, naspram potrošenog i kompromitovanog nacionalizma. Takođe, potrebno je izmjestiti fokus sa političkih lidera vlasti, Vučića i Dodika, i akcenat staviti na institucije, na koje treba vršiti kontinuiran javni pritisak da rade svoj posao. Nisu potrebni nikakvi politički programi i velike platforme koje niko ne čita, a koje im više služe kao formalno opravdanje pred pitanjem šta nude i da kroz nekoliko jednostavnih i ključnih poruka saopšte šta im je cilj. Kriminal i korupcija, pored uređenog i funkcionalnog sistema, moraju biti prioritetno zastupljeni. A oni koji govore u ime opozicije moraju biti stručni i kompetentni, jer time šalju poruku buduće vlasti koja bi trebala biti zasnovana na okviru kompetencija, a ne potrošenih kadrova, osoba oskudnog obrazovanja i sa sumnjivim diplomama. Kao i da se oslobode bolesti partokratije i poltronstva koji vlada u strankama, posebno prema njenim liderima.

Naravno, politički jezik opozicije mora da bude drugačiji i izvan dosadne i isprazne retorike koju slušamo godinama. Dakle, prilagođen novim načinima komunikacije. Kao i modernim kanalima komuniciranja koji se danas sve više koriste, lako su dostupni i koji razbijaju u paramparčad tradicionalne kanale komunikacije koji su podložni monopolizaciji od strane vlasti. Možda je sve ovo mnogo lakše reći nego provesti, ali opozicija nema alternative ukoliko želi da bude u toku sa promjenama koje se neminovno dešavaju.

Dakle, opozicija bi trebala najprije napraviti alternativu samoj sebi, jer je sadašnja slika prilično blijeda i neubjedljiva. I da prestane da se sramoti, bar u Srpskoj, odnosno da jasno i nedvosmisleno stane na stranu promjena i bude pokretač ili bar dio njihovog procesa.

ISTOK