Matija Bećković je na komemoraciji Branku Ćopiću otkrio PRAVI RAZLOG SAMOUBISTVA: “Kao da se sklonio od onoga što nas čeka”

Prije 41 godinu, tačnije 26. marta 1984. godine, Branko Ćopić se posljednji put prošetao Beogradom, došao do mosta i skočio u smrt.

Iako nikad nisu otkriveni tačni razlozi njegovog samoubistva, sumnja se da nije više mogao da podnosi pritisak od strane vlasti na čijem je tapetu bio decenijama. S druge strane, smetalo mu je što nema slobodu govora, te što se vaga svaka riječ koju izgovori, a pogotovo napiše.

Matija Bećković je govorio besjedu na posmrtnoj komemoraciji i u toj besjedi najbolje je oslikan razlog Brankovog samoubistva.

Evo šta je tom prilikom rekao Matija Bećković:

– Činim ono što sam mislio da neću, pišem o onome o čemu se ne piše, govorim baš ono što je trebalo izbjeći. Diram u ranu. Tako nešto nije se nigdje nikada dogodilo. Najčitaniji i najomiljeniji pisac, najpoznatiji lik, najstarije dijete naše zemlje, najzdraviji sin srpskog jezika, najduži smijeh Beograda – Branko Ćopić, krenuo je iz kuće u svoju posljednju šetnju.

Svi su ga prepoznavali, rijetko se ko nije okrenuo za njim, mnogi šeširi su podignuti da ga pozdrave. Niko nije znao kuda se zaputio. A zaputio se na posljednje mjesto, posljednjih ljudi koji nemaju ništa od onoga što je on imao. A oni su nadirali u suprotnom pravcu: u bitku za hljeb i krov nad glavom.

Prijatelji su znali njegove posljednje brige: da neće imati za kiriju i za hljeb, da će mu zapaliti kuću, i otjerati ga na robiju.

A bio je posljednji koji je imao razloga da brine za sebe. Ali je brinuo kako će preživjeti Nikoletina Bursać, Jovica Jež, Jovandeka Babić, Vuk Bubalo, Pepo Bandić, Stanko Veselica, i toliki drugi koje je doveo na svijet. Branko Ćopić nije imao druge djece. Bila je to briga malo teža od one Balzakove: za koga udajemo Evgeniju Grande?

Svijet za koji se osjećao odgovornim razdešavao se na njegove oči. U njemu se više nije mogao snaći ni novi Štrbac, zvani Nikoletina, ni domisliti nijedan um, ma koliko se pravio lud, ni spasiti duša makar ukrivena u stotine kožuha.

U tuđem svijetu pomeo se i Branko Ćopić. U jedno vrijeme koje je nadmudrilo Davida Štrpca.

Onaj koji je priznavao da je kukavica, a napisao „Jeretičku priču”, onaj koji je nazvan lažovom, koji je prvi rekao istinu.

Izbio je iz njega strah koji je morao izbiti. Strah, ali kakav? Ko na njegovom mjestu još negdje na svijetu strahuje takve strahove. Vjerovao je da su mu za najveću krivicu i neoprostiv grijeh uzeli posjetu Hristovom grobu. Tu su ga uočili i protiv njega se urotili organi gonjenja cijeloga svijeta.

Jednog popodneva, sjedeći u svom udobnom stanu u glavnoj ulici naše prestonice, u obilju, među knjigama i diplomama, pored svoje biste, poverio je svojoj ženi valjda najgoru slutnju:

– Mene će, izgleda, strijeljati!

Nešto ranije je iz pisma Ziji Dizdareviću provirila dželatova kapuljača.

– Po hladnoj jezi koja im prethodi osjećao je da će doći po njega i odvesti ga neznano kud.

Strijeljanje Branka Ćopića je prizor kojim je krunisan naš vijek. Da bi preduhitrio smrt sa kosom, noćne i dnevne vampire, što su počeli da se „rote u svom stiješnjenom svijetu” čim je završio svoju „Zlatnu bajku o ljudima” sišao je na most. Onaj isti most pod kojim je, kažu, nepoznati dječak ispod Grmeča prespavao svoju prvu noć kad je stigao u Beograd. Čelom na beton. Onaj za koga se to nikad nije ni mislilo. Krug se sklopio i smanjio: kao da u međuvremenu nije ništa bilo.

Smrt Jesenjina i Majakovskog je potresla svijet.

Javnu smrt Branka Ćopića (u po bijela dana na najvećem mostu u centru glavnog grada) kao da smo sakrili od sebe.

A on kao da se sklonio od onoga što nas čeka – rekao je Bećković.

BUKA