Ljubojević: Ako roditelj s advokatom dolazi u školu, od učenja nema ništa

Ako naši mladi ljudi svakodnevno vide, čuju, spoznaju da vrijednost nije znanje, već imanje, bilo novca, bilo partijske knjižice, kako možemo od njih očekivati motivisanost za učenje, rad, trud, dokazivanje?! Pa najveću motivaciju imaju oni koji planiraju da napuste ovu zemlju.

Poručila je to u razgovoru za „Nezavisne novine“ Branka Ljubojević, profesorica srpskog jezika i književnosti u banjalučkoj Gimnaziji i dobitnica nagrade „Najinspirativnija Banjalučanka“ u oblasti obrazovanja.

Povodom dobijanja priznanja razgovarali smo s Ljubojevićevom o položaju prosvjetnih radnika, ali i o mladima.

NN: Dobitnica ste nagrade „Najinspirativnija Banjalučanka“ u oblasti obrazovanja. Kako ste doživjeli ovo priznanje i šta ono za Vas lično znači?

LJUBOJEVIĆ: Cjelokupnu aktivnost Grada Banjaluke ove godine u sklopu manifestacije „Za život žena“ doživjela sam kao mali korak velike promjene za kojom ovo društvo vapi već decenijama, a to je postavljanje obrazovanja na pijedestal koji mu pripada! Zaista je bilo sjajno biti dio cjelokupnog procesa, zajedno sa koleginicama iz različitih obrazovnih institucija raditi na promovisanju vrijednosti za koje se svakoga dana sve zajedno zalažemo. Lično sam je doživjela kao potvrdu ispravnosti svega što radih četvrt vijeka i to ne potvrdu od bilo koga, već od stručne komisije i koleginica iz prosvjete, koje su birale. S druge strane, važnija je opštedruštvena promjena koju ovaj moj izbor nagovještava: iskreno, otvoreno, pošteno i vrijedno raditi se isplati i vrednuje! To je ono što osjećam i ja, ali i što mi je u toku današnjeg dana reklo stotine ljudi koji su mi se javljali da čestitaju! Kvalitet, istinski i stvarni se napokon pokazao kao kriterijum izbora, i to ne samo mog, nego svih nas koji smo bili dio ovog procesa. Iskreno i otvoreno govoriti o anomalijama društva, problemima u prosvjeti i sistemu nije problem, ako postoje argumenti i prijedlog rješenja za bar neke od problema.

NN: Decenijama ste dio školskog sistema. Profesorica ste u banjalučkoj Gimnaziji. Kojim principima se vodite i šta smatrate ključnim u radu jednog profesora?

LJUBOJEVIĆ: Princip kojem oduvijek težim je pravednost, odgovornost i čast. Nikome ne uspijeva uvijek i u svakom trenutku biti u svemu perfektan, pa ni meni, ali uvijek iznova pokušavam tome ostati vjerna. Postoje dvije ključne stvari u radu jednog profesora, a to su dvije ljubavi: ljubav prema predmetu koji predaje i ljubav prema djeci kojoj predaje. Izostane li i jedna od ove dvije ljubavi, a ne daj Bože obje, proces obrazovanja prestaje. U savremenom društvu često čujemo da se posao treba raditi, a ne voljeti. Možda, ali neki drugi. Ovdje, u prenošenju znanja, bez ljubavi nema procesa. Samo onaj koji vatru ima može dalje da je prenese, pa tako i nastavnik koji voli svoj predmet, širi tu ljubav dalje. No, postavlja se pitanje kako održati tu ljubav decenijama, opkoljen nedaćama javnog i privatnog svijeta koje nas sve pogađaju? Pa učenjem, stalnim nadograđivanjem, istraživanjem i unošenjem novih svjetova u stare, klasične romane i priče. Nove generacije nude i traže nove perspektive. Ako im se ne prilagodimo, ostaćemo sami, izolovani na svojim tradicionalnim ostrvima sa svojim prašnjavim knjigama u rukama.

NN: Koliko je danas izazovno motivisati srednjoškolce i na koji način Vi uspijevate da ih zainteresujete za gradivo?

LJUBOJEVIĆ: Izazovno je više nego ikad, rekla bih. Mnogo je toga izvan nas i protiv nas. Najčešće se pominju tehnološka dostignuća, ekrani, društvene mreže, neki imaginarni sajber prostori, ali ne treba zaboraviti da je to sve pod velom pada društvenih vrijednosti. Da društvo ne daje prostora diletantizmu svih vrsta, nepotizmu, korupciji i pogrešnim vrijednostima, mladi nikada ne bi to postavljali kao ispriku svojoj površnosti i nedovoljnoj motivaciji. Sistem je taj koji svojim djelovanjem postavlja kriterijume društvenog vrednovanja pojedinca. Ako naši mladi ljudi svakodnevno vide, čuju, spoznaju da vrijednost nije znanje, već imanje, bilo novca, bilo partijske knjižice, kako možemo od njih očekivati motivisanost za učenje, rad, trud, dokazivanje?! Pa najveću motivaciju imaju oni koji planiraju da napuste ovu zemlju! E, sad, da li i kako uspijevam, nisam sigurna. Ili bar uvijek može bolje! Uspijevam, kao što rekoh u promo-videu, svojim življenjem! Samo ono što date, možete tražiti nazad. Samo ono što pokažete, možete očekivati i od njih. Ako, na primjer, ja ne čitam lektire koje predajem, već se oslanjam na davno stečeno znanje, interpretacije, tuđa tumačenja, a ne nove čitalačke doživljaje koji svaki put donesu nešto drugačije, onda to ne mogu očekivati ni od njih. Da sam ja do svog ugleda došla drugim, poprečnim putevima, kako bih od njih mogla šta drugo očekivati?! Djeca su dobra. Ona još uvijek imaju obraza i kada ih s obrazom suočite, oni će ga i pokazati. To bi nekako bila suština mog odnosa prema učenicima, i prema svijetu uopšteno. Evo, recimo, i ovo priznanje je jedna od stvari koja će njima pokazati da se stvarni, pošteni i radom stečeni kvalitet prepoznaje i vrednuje. Zbog toga meni ova nagrada najviše znači – ona je argument u mojim rukama i svjetiljka na mom putu!

NN: Iako se često ističu negativne strane mladih, njihova pasivnost i tako dalje, u učionicama je ipak mnogo uspješnih mladih ljudi. Jesu li oni Vaša motivacija?

LJUBOJEVIĆ: Apsolutno! Samo i jedino oni mogu da vas podignu do nebesa i potvrde vam smislenost vašeg postojanja, truda, rada, nespavanja, ali vas, isto tako, oni najlakše mogu srušiti, pokolebati, dovesti u stanje zapitanosti o tome da li ste ispravno izabrali svoj poziv. Osim nastave, ja se već 15 godina bavim i debatom kao vannastavnom aktivnošću u sklopu koje radim i sa učenicima kojima ne predajem u redovnoj nastavi. Specifičnost tog odnosa je u bliskom, možda malo neformalnijem komuniciranju, bez barijere koju stvaraju ocjene, ali i u zajedničkim putovanjima, upoznavanju svijeta i novih ljudi. Vještine istraživanja, kritičkog promišljanja i kulture dijaloga ono su što oplemenjuje svakog pojedinca i upravo zato istrajavam u nimalo lakim uslovima rada na jednom programu koji obrazovni sistem u kojem radim nikada nije prepoznao kao vrijedan i važan. Ne smijem zaboraviti ni još jednu sjajnu stvar koju naš grad i naša Republika imaju, a to je IB program, program Međunarodne mature u kojem se na jedan potpuno drugačiji, rasterećen način radi na pripremi učenika za polaganje finalnih ispita nakon dvije godine savladavanja gradiva. Taj način rada samo potvrđuje da smo odavno bili zreli za eksternu maturu i učenje i rad za znanje, a ne za ocjenu. Jer kad vidite šta se desi sa učenicima koji iz nacionalnog pređu u IB, koliko se njihov odnos prema radu, životu, svijetu i profesoru promijeni, shvatite da nije do djece ni do nas, jer mi smo isti, već do sistema. Najveća razlika IB programa u odnosu na nacionalni je eksterno ocjenjivanje prema međunarodnim standardizovanim testovima koje profesora i učenika stavljaju u saradničku poziciju, sa iste strane, te oni zajedničkim snagama rade na savladavanju gradiva i ostvarivanju što boljih rezultata. Uglavnom, eksterna matura, naravno ozbiljno i kvalitetno pripremljena, mnogo bi uradila na motivaciji učenika, ali i profesora, ali i kvalitetu nastavnog procesa, eliminišući iz škole sve naše muke: nekvalitet, nepotizam, korupciju, moćne roditelje, bahate upravitelje, neradnike, političke linije, nefunkcionalne planove i programe, zastarjele metode rada, nelogične odluke i propise nadležnih institucija…

NN: Ako bismo uporedili vrijeme kada ste Vi bili učenik i sada kada predajete učenicima, koliko su se promijenili odnosi i položaj kako učenika, tako i profesora?

LJUBOJEVIĆ: Uh, teško pitanje. S jedne strane, promjene su ogromne, iako više za učenike, a manje za nastavnike. Njihove su slobode veće, prava veća, a obaveze manje. Težina njihovog odrastanja je u tome da nađu modus kojim će se nositi sa izazovima virtuelnih svjetova, da organizuju svoj rad i vrijeme, da se odupru mnogim izazovima koji ih vrebaju sa svih strana. S druge strane, sve im je dato, imaju sve što požele u tolikoj mjeri da mnogi od njih više ništa i ne žele… Ne umiju da žele, da čekaju, da se trude pa onda dobijenom ili eventualno zarađenom obraduju. Nastavnik, opet, isto mora i treba, ali na mnogo teži način, sa mnogo manje ingerencija, a mnogo više obaveza, sa mnogo manje prava, a više administracije, sa mnogo manje poštovanja, a više truda. Ipak, na kraju, moje kolege i ja se, vjerujem, trudimo da nam suština ne izmakne i da nju očuvamo. Treći segment nastavnog procesa, roditelji, onaj je koji se najmanje pominje, a koji se, čini mi se, najviše promijenio. Roditelji štite (i preštite!) svoje potomke vjerujući da im tako čine dobro, bore se sa iskrivljenim sistemom i društvom s pogrešnim vrijednostima pokušavajući djecu pripremiti za taj svijet na način da im daju sve, učine sve umjesto njih i utabaju put kojim oni treba sami da koračaju. Razumijem, ali ne opravdavam, čak zamjeram! Put koji neko mora preći ima svoj smisao i svoje razloge, a oni nikada neće biti ostvareni i dostignuti ako taj put prelazi neko drugi. Kada me roditelji pitaju šta da rade, ja kažem uvijek isto: Naučite ih da snose posljedice svog djelovanja! To je jedini ispravan put učenja. Ako na svaku dječiju žalbu, pritužbu i suzu roditelj s advokatom dolazi u školu, od tog procesa sazrijevanja i učenja nema ništa. Zato imamo tridesetogodišnjake koje roditelji vode na razgovore za posao, rješavaju konflikte s prijateljima, partnerima. A mučeni nastavnik svaku riječ tom roditelju mora da odvaže, triput premjeri pa, eventualno, presiječe; da promisli o pogledu koji upućuje učeniku, o izrazu koji koristi opominjući ga za nepoštovanje pravila, prethodno se sam propitavši treba li da opet insistira na tim vražjim helankama kao neprimjerenoj garderobi, jer eto to je izraz njihove individualnosti, stila, osobnosti… I onda svaku riječ da evidentira, jer ako baš sve ne pribilježi, nije ni bilo; pa papirni dnevnik, pa elektronski dnevnik, pa sveska odjeljenja, pa sveska dopunske, dodatne, sekcije, aktiva, zapisnici sa odjeljenskih, roditeljskih… pa de slikaj aktivnosti, piši članke, šalji na provjeru, opet pročitaj da koga nisi zaboravio, da neka riječ nije preteška, jer šta ako direktora nazovu iz Ministarstva, šta će reći RPZ, šta oni kojima je on odgovoran… Da, promijenilo se, i to baš ozbiljno!

NN: Dodjela ove nagrade dolazi u vremenu u kome se ugled i značaj prosvjetnih radnika često degradira. Kako biste Vi iz svog iskustva ocijenili položaj, ali i poštovanje koje dobijaju prosvjetni radnici, kako od učenika, roditelja, pa sve do vlasti? Kakav je uopšte položaj prosvjetnih radnika u Srpskoj?

LJUBOJEVIĆ: Pa vi sve teže od težeg pitanja postavljate! Položaj prosvjetnog radnika ni u jednom sistemu ni u jednom političkom uređenju nije bio najbolji ni najviši. Bar ne ovdje gdje mi postojimo. No, trenutno su prosvjetni radnici možda i u najgorem mogućem položaju. Kada to kažem, potpuno zanemarujem materijalnu stranu ili bar ne mislim samo na nju. Nepoštovanje od strane roditelja, neuvažavanje od strane rukovodećih organa, neprihvatanje od strane donosilaca odluka, neimanje u vidu od strane kreatora političkih sistema i strategija… Naš sistem u stvarnosti pokazuje da mu učenje, znanje, kritičko promišljanje nisu potrebni, čak ni poželjni. S druge strane, školama je to osnovni cilj, svrha njihovog postojanja. To bi značilo da je realnost obesmislila obrazovanje, a od nastavnika se traži da gura taj kamen uzbrdo, ko mučeni Sizif. Da li ćemo i kada prebaciti kamen s one strane brda, ne znam. S ovim postavkama u sistemu koji vrednuje više pisanu pripremu od održanog časa, zapisani izvještaj od razgovora s djetetom, a poslušnost od konstruktivne kritike – nećemo nikad! Dok god nam nadležni u obrazovanju ne budu iz obrazovanja, a morate se složiti da Ministarstvo prosvjete prednjači u rukovodiocima iz drugih branši, i adekvatno obučeni za referat koji vode (npr. Rad u oblasti međunarodne saradnje MORA podrazumijevati znanje engleskog jezika!), dok god rukovodioci obrazovnih institucija ne budu ozbiljno obrazovani iz oblasti menadžmenta, ljudskih resursa i svih onih vještina koje su neophodne za vođenje javnih ustanova od nacionalnog značaja, nećemo mi „niđe“!

NN: Prije nekoliko godina ste rekli da nam je obrazovanje u društvu na posljednjem mjestu, da li se sada nešto promijenilo nabolje ili nagore?

LJUBOJEVIĆ: Promijenilo se, nagore. No, toliko je gore postalo, da su ljudi napokon počeli da odbijaju prihvatanje tog goreg i to je ono što raduje, daje nadu. Biće da smo dotakli dno koje je postalo naša tačka oslonca! Sve je više udruženja nastavnika različitih predmeta, ali od 2024. imamo i Udruženje prosvjetnih radnika „Ipak se okreće“ koje okuplja prosvjetne radnike svih nivoa obrazovanja. Ljudi se udružuju, povezuju, sastaju, organizuju se konferencije, seminari, savjetovanja. Grad Banjaluka značajnu pažnju u toku prethodnog perioda dao je upravo obrazovanju i time značajno izmijenio i osjećaj i poziciju prosvjetara. Vjerujemo da će to uraditi i druge lokalne zajednice, a da će onda u konačnici to uticati i na promjenu odnosa republičkih vlasti prema ovoj oblasti. Ne smijemo zaboraviti i možda najvažniji resurs koji imamo, a to je Filozofski fakultet Univerziteta u Banjaluci kao rasadnik nastavničkih zanimanja, ali iznad svega primjer dobre prakse i bazu stručnjaka svjetskog glasa iz oblasti pedagogije, psihologije, obrazovanja i vaspitanja. Porazno je koliko malo koristimo sve sjajne stvari koje nam ta obrazovna institucija nudi već godinama! I ova kampanja za žene u obrazovanju jedan je od doprinosa poboljšanju položaja prosvjetnog radnika u društvu, pa i ova nagrada koju sam dobila. Ja je prvenstveno gledam u tom kontekstu: najava promjene društvene svijesti o važnosti poštenog, kvalitetnog i funkcionalnog znanja i obrazovanja! I, što već pomenuh, buđenje nade svih nas prosvjetara, ali i šire javnosti da nije sve izgubljeno i da u nama još ima i snage i volje i osjećaja za podizanje srušenih društvenih vrijednosti, a time i obrazovnog sistema.

NN: Koju poruku biste poslali mladim ljudima koji razmišljaju da se posvete prosvjetnom pozivu?

LJUBOJEVIĆ: Kao prvo, zamolila bih sve one koji iz pogrešnih razloga (čitaj dugog raspusta, kratkog radnog vremena i državnih jasala) ulaze u taj svijet, da se odmah vrate nazad. Drugo, onima koji nose u sebi tu vatru, a iz želje za većom materijalnom dobiti promišljaju da li da idu tim pravcem, rekla bih da obrazovanje nije neprofitabilno zanimanje, naravno pod uslovom da želite da radite i zaradite. Kao treće, i posljednje, rekla bih da je ovo najvažniji i najljepši posao na svijetu u kojem održavate svoj duh i svoju mladost vječno mladima, a intelekt vječno živim. Tragovi koji za nama ostaju u životima i dušama naših đaka ravni su često najvećim umjetničkim djelima, jer priče o nama traju dok traju naši tragovi. Divno je, vjerujte, posljednja dva dana čitati silne poruke različitih generacija, sa različitih društvenih mreža i iz različitih dijelova svijeta koji me se sjećaju, čestitaju, pominju možda već s moje strane zaboravljene anegdote koje oni zauvijek nose sa sobom, svjedoče o vrijednosti onoga što sam u njih utkala, a što i poslije 20 godina nisu zaboravili. Ne znam postoji li još neko zanimanje u svijetu koje ima toliki „healing“ efekat kao što je prosvjetarsko!

Neyavisne