Lažne diplome – obesmišljavanje znanja i integriteta nacije

Piše: Milan Savić

I to se konačno dogodilo. Bez najave, kao grom iz vedra neba osvanula je vijest da su zbog organizovanog izdavanja falsifikovanih diploma uhapšeni profesori, dekani i rektori sa privatnih fakulteta širom Republike Srpske i Federacije, neki čak i iz Srbije.

,,Pali“ su udarnici NUBLA, PIMA, APEIRONA, UNIONA, UPSA, FAMA i drugih skraćenica, valjda i to da olakšaju ,,studentima“, da ih ne zamaraju trivijalnostima pamćenja punog naziva ustanova gdje se kao na bankomatu kupuju akademska zvanja i naučne titule. U svakom slučaju tu akademsko, a i bilo kakvo drugo znanje neće dobiti, pa k’o vele i ovdje ćemo izaći u susret našim budućim poslovođama, direktorima, šefovima, kremu društva koji će nam poslužiti kao izvođači radova u zatiranju i ono malo zdravog tkiva što je preostalo. Jer zemlja je još uvijek poprilično bogata, još je ostalo materijala za zdravo funkcionisanje, ukoliko bi došli kvalitetni i ozbiljni kadrovi, stoga moramo do kraja obezvrijediti, obesmisliti i ismijati vrijednosti na kojima počiva uspješno društvo.

I zaista su ovi ljudi grobari srpskog naroda, zbog čega moraju biti procesuirani i stigmatizovani na adekvatan način!

Odgovornost vlasti za kriminal diplomama

Ali pravo pitanje je za čije interese rade ovakve stvari? Jasno je da ih ne rade od juče, da su uložena ozbiljna novčana i logistička sredstva, te da su ustanove dobijale potrebne akreditacije od državne vlasti. Zašto, sa kojim ciljem? Valjda bi trebalo biti jasno svakom razumnom čovjeku da je osnivanjem i afirmacijom privatnih fakulteta otvoreno nepočin polje za sve vrste malverzacija, zloupotreba koje su nas na koncu dovele u situaciju da prosječan srednjoškolac ne razmišlja o upisu na državni Univerzitet u Republici Srpskoj, noseći se logikom da mu je ,,isplativije“ dati novac i kupiti diplomu na privatnim fakultetima, a u međuvremenu će se učlaniti u partiju, stići do radnog mjesta i na koncu za godinu ili dvije postati diplomac, što naravno sa sobom vuče koeficijent visoke stručne spreme. Za to vrijeme na hiljade budućih i svršenih akademaca bježaće glavom bez obzira uviđajući polom i posrnuće društva okovanog korupcijom, nepotizmom i kriminalom. I tu se krug zatvara, ostaju oni koje je sistem prilagodio sebi, sa dominantnim osjećajem nezainteresovanosti za bilo kakvu formu progresa. Razmišljanje, rasprava, protest, otpor, neslaganje su kategorije nepoznate subjektima nastalim kao posljedica djelovanja gorepomenutih institucija. Dvije decenije ovi ljudi uništavaju srpsku mladost, lomeći joj duh, karakter i kreativnost, pa je tako onesvješćenu i neosvješćenu prilagođavaju destruktivnom sistemu i od nje prave roba 21. vijeka, koji ne smije razmišljati.

Dekadencija studenata i akademske zajednice

Ni jedna ozbiljnija društvena, politička, kulturna inicijativa ili promjena ne proizilaze iz djelovanja i uticaja mladih ljudi, zato što je osnovni impuls mladog čovjeka da se uklopi u sistem, tako što će pristupiti vladajućoj stranci, pri tome ne mareći kakav je njen istorijat, program, ideologija – potpuno izgubivši obavezujući poriv ka istini i etici. Ovo su dometi do kojih nas je dovela sprega politike i neodgovornih grupa koje sebe nazivaju intelektualcima, a koji su pristali da za lični, prodaju narodni interes. Ništa manje nisu krivi ni oni koji nisu direktni učesnici, ali su gromoglasnim ćutanjem podržavali dijabolično stanje. Ignorantski odnos takozvane akademske zajednice u Republici Srpskoj na nastanak i razvoj profitnih institucija, najbolji je presjek stanja anesteziranosti, konformizma i krajnje nebrige sloja koji bi trebao da bude zamajac sveobuhvatnog razvoja. Osjećaj lične, kao i odgovornosti prema zajednici ne podrazumjeva samo puke riječi, već i da se ponešto rizikuje, ako ne život, u ovim mirnodopskim vremenima, onda poneka privilegija i društveni prestiž. Od naše akademske zajednice, ne samo da nismo vidjeli djela, nego ni smislene riječi ne čusmo.

Ima li izlaza?

I sad smo tu gdje jesmo. Otvara se bezbroj pitanja… Da li će na kraju iko biti sankcionisan, da li će pomenuti Univerziteti izgubiti pravo poslovanja, šta će biti sa studentima koji su ,,uredno platili diplome“, hoće li oni imati neke posljedice, da li će i kakve konsekvence snositi administrativni radnici zaposleni na navedenim ustanovama, da li će institucije imati kapaciteta i spremnosti da ovo pitanje dovedu do suvislog nivoa?

Ipak, iskustvo svakodnevnog života nas uči da će vjerovatno i ovoga puta biti po onoj narodnoj ,,vrana vrani oči ne vadi.“

ISTOK