Laž kao prirodno stanje uma
Slušajući ove svakodnevne laži koje nam prosipaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, a koje vrijeđaju zdravi ljudski um, koji se pita kako je ovo moguće da neko može da govori stvari drugačije od njihovih očiglednih činjenica, sjetih se jedne priče iz ovih naših krajeva.
U Hercegovini kažu da je neki ovdašnji „Amerikanac“, kada se nakon višedecenijskog izbivanja iza Drugog svjetskog rata vratio u zavičaj, govorio kako on nikada neće umrijeti.
Jer, kaže, „ako čovjek dobro jede on nema potrebe da umre.“ A kada bi ga pitali zašto je neki njihov bližnji umro on bi odgovarao „pa od gladi, nije jeo“. „Jer, govorio je, ako čovjek dobro jede on nema potrebe da umre“. Obzirom da se vratio iz tog naprednog svijeta, u njegovu vulgarno-materijalističku teoriju niko nije sumnjao, jer su ljudi pričali „ko zna šta je on tamo vidio i naučio“ i „ipak je to jedan svijet koji je ispred nas“. I ne lezi vraže, kako je imao neku stomačnu srdobolju usred ručka se desi da naprasno umre. Kada su ostali seljani čuli da je taj Kojo umro, niko nije vjerovao i ljudi su zbunjeno govorili da je to nemoguće, jer „kako će Kojo da umre?“. Tako se ta njegova laž ipak sudarila sa prirodnim zakonima medicine koja je razbila jedno takvo stanje uma, a koje je uvijek bilo sklono da povjeruje u čuda, pa i kada nisu bila moguća.
Tako je na primjeru sada počivšeg Koja srušen jedan mit o svemoći zapadne civilizacije, da bi bio zamijenjen drugim, o Rusima koji imaju takve bombe koje ravnaju brda i pretvaraju ih u ravnice za vinograde. Naravno da su svi povjerovali, ako ništa po partijskom zadatku, jer se morao napraviti dostojan pandan zapadnoj mitologiji natprirodne moći. A oni malobrojni i sumničavi koji u nju nisu povjerovali i dalje su bili u manjini koja nije mogla da prevagne. Jer Srbi vole mitologije.
Tako da to traje sve do današnjih dana, kada nam Milorad Dodik ili Aleksandar Vučić prosipaju laži koje su u direktnoj konfrontaciji sa činjenicama, ali, što bi govorio Hegel, utoliko gore po činjenice. I kada razmišljamo o tome kojoj se publici oni obraćaju kada govore očigledne laži, onda ne treba da sumnjate da se obraćaju svojim sljedbenicima i onima koji spremni da u njih povjeruju pod bilo kojim okolnostima, odnosno onima koji su spremni da povjeruju u laž i kada je mnogima jasno da su one očigledne. Dakle, za koje je laž jedno prirodno stanje uma.
Naravno da će se te laži razbiti vremenom u paramparčad pred neumitnošću neke više sile koja se zove istina i da će se mnogi tada praviti ludi, ali dok se to ne desi, smatraju isti, „bilo je lijepo u nju vjerovati“. Bar dok je trajala. Jer, um je ljudski čudna rabota.
Jedan stari Hercegovac/ISTOK
