Korčula: Intelektualni klimaks naroda exYu

Ovih dana put me je nanio na Korčulu – mali otok sa velikom i burnom istorijom. Kada plovi kroz Korčulanski zaliv, prvo što čovjeku padne na pamet je da se u moru ispod njega nalaze 83 potopljene mletačke galije. Na ovom mjestu se 8. septembra 1298. godine odigrala legendarna bitka dvije “pomorske republike”: Đenove, čiju flotu je predvodio admiral Lamba Doria, iz čuvene pomorske porodice koja je dala bezbroj slavnih admirala, i Serenissime, čijom flotom je komandovao izdanak ništa manje slavnih plemića Dandolo – mladi Andrea. U hiljadugodišnjem ratu dviju republika, Venecija je po pravilu bila uspješnija, no ovdje su doživjeli najteži i devastirajući poraz. Da u svakom zlu ima nekog dobra svjedoči nam legenda da je jedan od zarobljenih Mlečana bio i Marko Polo – koji je, čekajući otkup, upravo u korčulanskom kazamatu započeo svoj slavni putopis.

Praxis i ljetna škola

Korčula je i mjesto od prvorazrednog istorijskog i kulturnog značaja za naš(e) narod(e). Naime, ovdje je osnovana i održavana danas već legendarna “Korčulanska ljetna škola”. Ta izvanredna “škola” predstavlja možda i vrhunac intelektualnog i filozofskog razvoja naroda exYu.

Priču su pokrenuli zagrebački profesori Milan Kangrga i Rudi Supek. Formalno, ideja je bila da se u posljednjoj nedjelji avgusta, pred početak školske godine, održi pripremna nastava u kojoj bi srednjoškolski nastavnici filozofije i sociologije bili upoznati sa najnovijim tendencijama u ovim oblastima, od strane svojih univerzitetskih kolega. Međutim, stvar je vrlo brzo prerasla u nešto mnogo veće. Škola je postala mjesto okupljanja kritički nastrojenih ljevičarskih mislilaca i prerasla je u kulturni i društveni događaj planetarnog značaja. S obzirom da su se diskusije često odvijale pod vedrim nebom, uz obilje vina, i u kupaćim kostimima, Anri Lefevr je Korčulu nazvao “dionizijskim socijalizmom” – želeći da naglasi vitalnost takve vrste filozofiranja. Navodno je u pismu Kangrgi Jürgen Habermas napisao da se mišljenje na Korčuli odvija u znaku tri P – pršut, prstaci i pošip. Prema legendi, Vanja Sutlić, inače sklon alkoholizmu, upravo je na Korčuli preformulisao marksističku tezu o odumiranju države riječima: “Ako ne možeš promijeniti državu, možeš birtiju.” Uskoro su počeli da prisustvuju i studenti filozofije/sociologije iz Jugoslavije, ali i čitavog svijeta.

Žarko Puhovski prenosi jednu od tipičnih scena sa škole: na samitu 1971. god., mala grupa studenta predvođena Zoranom Đinđićem okupirala je jedan brodić i proglasila ga “admiralskim brodom Jadranske anarhističke flote”, te njime uz žurku plovila oko Korčule. Taj mali događaj jako dobro ilustruje duh vremena i prirodu Korčulanske ljetne škole. U izvjesnom smislu, ovaj filozofski festival predstavljao je neku vrstu intelektualnog Woodstocka – gdje je umjesto muzike kao medij korištena filozofija, tj. misao. Korčula se pojavila u doba velikih društvenih previranja širom svijeta i izražavala je, u intelektualnoj sferi, revolucionarni duh hipi vremena.

Za početak, Supek i Kangrga su uspjeli da izdejstvuju podršku lokalnih korčulanskih vlasti. Takođe su uspjeli ubijediti državu da pokrije troškove, naročito dolaska inostranih predavača. Korist koju je država imala nije bila mala: Jugoslavija je slovila kao ostrvo slobode u tamnom okeanu komunizma, a Korčula je cementirala taj imidž u sferi intelektualnih diskusija.

Formalno, škola je radila od 1963. (prve godine održana je u Dubrovniku) do 1974. godine. Prije podne se radilo plenarno – sa standardnim rasporedom izlaganje-diskusija, a poslije podne po tematskim sesijama. No, najvažniji su bili oni “dionizijski” neformalni razgovori. Kroz Korčulu su prodefilovali gotovo svi najznačajniji mislioci exYu: Branko Bošnjak, Vladimir Filipović, Branko Despot, Predrag Matvejević, Gajo Petrović, Mihailo Marković, Mihailo Đurić, Ljubomir Tadić, Trivo Inđić, Aleksandar Kron, Veljko Korać, Đuro Šušnjić, Vojin Milić, Dragoljub Mićunović, Branko Horvat, Esad Ćimić, Ivan Focht, Gajo Sekulić, i mnogi drugi. Spisak stranih učesnika jednako je respektabilan: Jürgen Habermas, Ernst Bloch, Leszek Kolakowski, Erich Fromm, Eugen Fink, Karel Kosik, Kostas Axelos, Herbert Marcuse, Norman Meier, Lucien Goldmann, Henri Lefebvre, Agnes Heller, Norman Birnbaum, Karl-Heinz Volkmann-Schluck i Thomas Bottomore samo neki od velikana koje je Korčula uspjela dovesti.

Školu je pratio i izvanredni časopis Praxis. Nesumnjivo je u pitanju jedan od najboljih filozofskih časopisa ikad objavljivanih, nedostižan uzor i za mnogo veće intelektualne i filozofske tradicije od naših. I dan danas predstavlja izvanredno vrijedno filozofsko štivo koje često preporučujem svojim studentima. Naročito kada treba ilustrovati razlike između Marksa i raznih marksizama. Međutim, Korčula i Praksis nisu svodivi isključivo na marksističke okvire. Predrag Matvejević, jedan od redovnih učesnika, objasnio je širinu korčulanske priče riječima: “U stanovitom liberalizmu tražili smo potvrdu samostalnosti, u nekoj vrsti anarhizma protutežu ‘partijnosti’”.

Korčula nije imala samo teorijski i filozofski značaj, već i kultrni i možemo reći čak i civilizacijski. Jer Korčula je postala mjesto intelektualnog dijaloga Istoka i Zapada. U jeku hladnog rata, kada je gvozdena zavjesa bila na vrhuncu, Jugoslavija je zahvaljujući “školi” postala mjesto susreta nepomirljivih strana. Slavni neoliberalni filozof Fridrih Hajek svojevremeno je predlagao nešto slično: on je smatrao da može teorijski ubijediti sovjetske ekonomiste da je marksizam ekonomski pogrešna doktrina. U tu svrhu predlagao je veliki političko-naučni susret vodećih neoliberalnih i marksističkih ekonomista u kome bi se suočili argumentima umjesto nuklearnim bombama. Planiran u Parizu, samit se nije dogodio, jer su Sovjeti na kraju odustali.

Jugoslavija je ipak uspjela da uradi nešto slično tome. Na Korčuli su se otvorile kritičke polemike o manjkavostima marksizma, dubinske kritike kapitalizma, socijalističkog etatizma i birokratije, i uopšte razvijale za to doba doktrinarno neobično otvorene i nedogmatske diskusije. Poznati francuski filozof Perre Naville napisao je da nigdje u Francuskoj nema takve slobode mišljenja i izražavanja kakva postoji na Korčuli: “Ovo je pravi internacionalizam, onaj koji ohrabruje kretanja ljudi i ideja”. Amerikanac Kurt H. Wolff pogodio je misiju škole riječima: “Pravi jedinstveni karakter ove institucije je slobodna razmjena ideja izmedu intelektualaca, koji, bez obzira koliko se razlikuju, ujedinjuju se u želji i nastojanju da provjere svoje ideje o boljem društvu, razgovarajući jedan s drugim … Ono što se razvilo na Korčuli, istinska je zajednica naučnika koji posvećuju svoje najbolje ideje za poboljšanje čovječanstva i ljudskih uvjeta života.” Iako su komunističke vlasti na kraju ukinule školu, ona je zapravo najviše doprinijela upravo afirmaciji socijalizma: plejada značajnih zapadnih mislilaca mogla se iz prve ruke uvjeriti da marksizam nije ograničen isključivo na mračnu sovjetsku izvedbu, cenzuru, doušnike i teror, te da u praksi postoji mnogo drugačija alternativa.

Ipak, država nije tek tako dopustila korčulanski ispad slobode. Na Korčulu su redovno slani partijski izaslanici iz “Centra za idejno-teorijski rad” da nadgledaju i uredno bilježe šta se tamo priča i misli. Postoji bezbroj anegdota o tim izvještajima. Jer odgovorni partijski doušnici nisu uvijek bili dovoljno obrazovani da bi razumjeli kompleksne diskusije na temu dijalektičkog materijalizma, alijenacije i sl. Tako su izvještaji često predstavljali gotovo alanfordovske parodije stvarno rečenog. To, naravno, nisu bila samo šarmantna nerazumijevanja, već su često proizvodila ozbiljne posljedice. Na kraju se ispostavilo da je ovakav obim intelektualnih sloboda ipak nepodnošljiv za državu i Partiju. Slava i uticaj škole na međunarodnom planu postali su isuviše veliki da bi od strane partije bili smatrani benignim. Najžešći protivnik bio je prvi komunista Hrvatske Vladimir Bakarić, koji je u praksisovcima vidio nečuvenu “intelektualnu papazjaniju” koja prijeti da uzdrma temelje i države i partije. Likvidacija je išla preko ukidanja Praxisa. Nije bilo formalne cenzure ili zabrane, ali je 1975. štamparija u Sisku, koja je štampala časopis, na osnovu odluke radničkog savjeta, odbila da nastavi štampanje, a isto su uradile i ostale štamparije. Bez Praxisa, škola je izgubila veliki dio svoje snage i svrhe. Paralelno sa time, korčulanske gradske vlasti podlegle se pritisku države i uskratile gostoprimstvo. Time je ova sjajna priča dovedena do kraja. Ali iza nje je ostalo izuzetno intelektualno i kulturno naslijeđe, vrhunska zaostavština exYu naroda. Do mjere da je ušla u jezik: termin “Korčula” i danas se zadržao kao jedna od oznaka za kritičku i nedogmatsku ljevicu – tzv. “praksisovce”. Nažalost, ovo vrijedno kulturno naslijeđe danas je gotovo u potpunosti zaboravljeno i ignorisano u našem javnom prostoru, tako da se, sem eksperata i još uvijek živih starijih generacija, malo ko sjeća ove priče. Tipičan primjer naše nebrige o vlastitoj istoriji. Srećom, 2014. godine – na pedesetogodišnjicu osnivanja škole – to se promijenilo i Hrvatska je kreirala digitalnu arhivu Praxisa i Korčulanske ljetne škole, učinivši tako ovu vrijednu građu dostupnu svima. U hard copy arhiva je dostupna na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i u biblioteci “Ivan Vidali” na Korčuli. Svaka čast.

Ulica filozofa

Da Korčula nije samo u savremenosti mjesto pogodno za duboke filozofske kontemplacije svjedoči nam “Ulica dobrotvornosti”, poznata kao “Ulica filozofa”, a među Korčulanima kao “Ulica razmišljanja”.

Smještena neposredno uz ulaz u stari grad, ovo je jedina korčulanska ulica bez stepenica – pa se u njoj može lako hodati gore-dolje i promišljati o smislu života i sličnim metafizičkim zavrzlamama. Čovjek odmah pomisli na Aristotela i njegovu “Peripatetičku školu” – čije ime dolazi od “peripatetic” što znači hodajući/šetajući. Stari Grci su smatrali da je dokolica preduslov plemenitog mišljenja i stoga ne čudi da je Mediteran, poslovično bogat vremenom, bio tako pogodno mjesto za nastanak filozofije. Priča se da je Adorno svojevremeno rekao: “Filozofija na Mediteranu umrla je prije dvije hiljade godina, ostao je samo turizam.” Korčulanska ljetna škola ga je direktno opovrgnula. Tu se događala uistinu vrhunska filozofija.

Aleksandar Savanović/BUKA