Jazavci pred sudom

Poslije odlaska predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, a prije dva dana i premijera Radovana Viškovića i predsjednika Narodne skupštine Nenada Stevandića pred prvo neustavni, a potom uvaženi Sud BiH, gdje im je ukinuta mjera pritvora izrečena zbog neodazivanja na pozive ove pravosudne institucije, svako buduće nazivanje tog suda neustavnom, nedejtonskom ili sličnom institucijom postalo je potpuno deplasirano.

Bilo kakva drugačija formulacija Suda i Tužilaštva BiH, osim naziva pravosudne institucija Bosne i Hercegovine, vrijediće isto koliko i odluke Narodne skupštine vezane za vraćanje nadležnosti i nepriznavanje institucija BiH, dakle, ni pišljiva boba. Milorad Dodik je 4. jula Sudu i Tužilaštvu BiH dao posljednji pečat legalnosti i legitimiteta, a to što je istovremeno potvrdio da politika ima potpuni upliv u njihov rad i što je do kraja ogolio njihov kredibilitet, ne umanjuje taj pečat. I šlus.

Uprkos tom pečatu, predsjednik Srpske je iz prošlonedjeljnog performansa, koji se slučajno odigrao na najveći američki praznik, izašao kao pobjednik. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je i Avdo Avdić to prevalio preko tastature. Što se mene lično tiče – iz onog srpskog inata mi je drago što je „Mile pobijedio“ samo zbog skike, kmečanja i jauka koje je njegova „pobjeda“ izazvala kod onih kojima je životni cilj ukidanje Republike Srpske, pogotovo kod onih koji u svojoj patološkoj mržnji ne mogu da napišu ni RS, kamoli njen puni naziv, već pišu Rs, nastojeći i na taj način da omalovaže i unize Srpsku. Zbog tih i takvih mi nije mrsko što je „Mile pobijedio“, ali sa druge strane me hvata muka zato što se u toj pobjedi, da prostite, popišao po Narodnoj skupštini i po zakonima koje je ona donosila.

Bukvalno, popišao se i ne postoji drugi i ljepši način da se to kaže i nazove. Niko više nema razloga da najviši zakonodavni organ Republike Srpske ubuduće doživljava kao ozbiljnu instituciju, a kamoli da eventualne deklaracije, rezolucije ili neke druge akte o samostalnosti uzima kao relevantne. Toga su savršeno svjesni i poslanici, samo što među njima sjede i oni koji će se – dok im mokraća curi niz obraze – malo obrisati i reći: „Vidi što je ovo fino i toplo.“ Pritom će se nadati da to čuje onaj što ih je popišo. I to je tako!

Ako se, dakle, složimo da je Dodik najveći pobjednik u ovom performansu, ko su najveći gubitnici? Pored Suda i Tužilaštva BiH, koji su dodatno urušili svoj ionako sporan kredibilitet, najveći gubitnici su svakako funkcioneri sarajevske političke „trojke“. Gubitnici su zato što ni međusobno nisu načisto šta se u stvari desilo, pa su tako lider SDP-a Nermin Nikšić i njegovi „zukani“ tvrdili da je Dodik poražen zato što je, budiboksnama, kapitulirao i pojavio se pred „državnim“ pravosuđem, dok sa druge strane lider Naroda i pravde Elmedin Dino (&Tito) Konaković nije krio ogorčenje, najavljujući lov na Dodikove saradnike i saveznike, a posebno, kako je rekao, na „balije“. Lideru Naše stranke Edinu Forti ni poslije sedam dana nije jasno šta se desilo, ali mu je jasno da on i njegovi politički partneri, da su sutra izbori, ne bi prešli ni izborni prag.

Drugi najveći gubitnik je država BiH. Zašto drugi, a ne prvi? Pa zato što se potvrdilo da BiH nije država, već provizorijum, a takvom je ne čini Dodik, već oni koji se u nju najviše zaklinju. Kao u onom vicu: na takmičenju za najnesposobniju državu BiH bi bila druga, a ne prva. Zašto druga? Zato što je nesposobna.

Treći najveći gubitnik je opozicija u Republici Srpskoj. Ni naša opozicija, poput sarajevske „trojke“, ne bi imala čemu da se nada da su sutra izbori. Po ko zna koji put Dodik je politički otišao ne za korak, već za koplje ispred njih, a oni se nisu snašli. Prosto nisu znali da iskoriste sve negativnosti Dodikovog performansa, pa je ispalo da ga kritikuju zato što je uradio ono na šta su ga oni pozivali i što su tražili da uradi. Teško se oteti utisku da im je zapravo krivo što je Dodik „pobijedio“ u Sarajevu, iako takav stav ne donosi glasove u Republici Srpskoj zato što opozicioni birači navijaju za to da Dodik što prije pobijedi u Sarajevu i što prije izgubi u Banjaluci. Do prošlog petka je i jedno i drugo djelovalo nerealno, sad djeluje samo ovo drugo.

Dalje, međunarodna zajednica ili, bolje rečeno, njena reputacija predstavlja uslovnog gubitnika u Dodikovom performansu. Ukoliko je ćutanje šefa OHR-a i muk iz ambasada rezultat zatečenosti zbog svega što se dogodilo, onda su gubitnici, ali ako je ćutanje nastupilo usljed nekog zakulisnog dogovora čije detalje nikada nećemo otkriti, onda su gubitnici svi koji naivno vjeruju u demokratiju, vladavinu prava i da se neće kopati litijum na Majevici. A-haaa!

Na kraju, umjesto zaključka najprigodnije je citirati velikog njemačkog filozofa Fridriha Ničea i njegove riječi: „Nisam uzrujan što mi lažeš, nego zato što ti više ne mogu vjerovati.“ Taman tako!

P.S. Na današnji dan 1992. godine bivšeg panamskog diktatora Manuela Norijegu, koji je bio štićenik SAD dok nije ugrozio američke interese, sud u SAD osudio je na 40 godina robije pod optužbom da je dozvolio korištenje Paname za šverc droge. Bobi pita: „Kako si se sjetio tog Norijege, majke ti? I zašto?“ Ma ‘nako, slučajno!

Nezavisne