Kriv si zato što ni sam ne znaš ni ko si, ni šta si. Zato što do podne umiješ biti jedno, a nakon toga nešto sasvim drugo. Zato što nosiš tri glave, a sve tri misle dobro samo sebi. Zato što ti je “ćud lisičija”, a karakter pijačarski. Kriv si zato što mrziš svakoga ko te ne voli. Zato što si sebi jedina mjera. Zato što svima mora biti loše da bi tebi bilo dobro. Tebi i tvojima. Kriv si zato što si mogao biti šta si htio, a izabrao si da budeš to što si postao.

Kriv si zato što ti je džep jedini ustav. Zato što su ti kuće i stanovi jedini zakoni. Zato što te nije briga koliko si tuđega rasuo dok si sebi “namicao”. Zato što su tajni dogovori jedina nadležnost koju nikada ne bi prenio. Kriv si zato što si samoga sebe imenovao za vrhovnog tužioca i vrhovnog sudiju. Zato što si svakoga dana u godini i predsjednik Republike, i predsjednik Narodne skupštine, i predsjednik Vlade, i predsjednik Ustavnog suda.

Kriv si zato što nismo izgradili “bo’ncu”. Zato što će sve ovo jednom biti sutra. Zato što je ministar “gospodin ja”. Zato što čuvar budžeta ne zna ni koji je plan A, a kamoli koji je plan B. Kriv si zato što je Selak doktor, a Nešić ministar. Kriv bi bio i da je obrnuto. Kriv si za Serdarova. Za Vučetića. Za Karganovića. Kriv si za Perovića. Kriv si zato što si puštao kerove da reže na novinare i da ih ujedaju. Zato što nisi na vrijeme liječio bjesnilo, pa se brzo i lako širilo mekim partijskim tkivom.

Kriv si za razbucane šume. Za uništene termoelektrane. Za prekopane rijeke. Za preorane planine. Kriv si za svaku dogovorenu direktorsku fotelju. Za sve upravne odbore u koje si smještao odane i galantne. Za sve apanaže, honorare, naknade i procente koje su dobijali oni koji su te slijepo slušali. Kriv si zato što te je zanimalo samo koliko ćeš da dobiješ, koliko će da ti daju i koliko možeš da uzmeš. Kriv si i zato što ti je uvijek bilo malo, čak i onda kada si dobijao sve.

Kriv si zato što nas ima taman toliko da više nemaš šta ni uzeti. Kriv si zato što ne uzimaš samo ti. Zato što si sve one oko sebe naučio da rade isto što i onaj kome se dive i koga se plaše. Kriv si za svaku vilu koju su podigli, za svaki apartman koji su kupili, za svako krstarenje koje su uplatili. Kriv si zato što mi sve plaćamo, a ti ne moraš ništa. Kriv si zato što te nije briga koliko košta kilovat struje, litar dizela, kilogram hljeba. Zato što ne vidiš kako je onima koji ne žele ništa tvoje i zato što si takvima spreman oprostiti sve osim toga.

Kriv si zato što nisi branio Srbe koji nisu bili krivi. Zato što si se sjetio velikih rješenja tek kada su došli po tvoju glavu. Zato što hoćeš da srušiš ono što si sâm podizao, ali samo zato da bi ti bio na sigurnom, toplom i suvom. Zato što bi sve pustio niz vodu da bi ti ostao na obali. Kriv si zato što ni kuvarica u osnovnoj školi i portir u seoskom domu kulture ne mogu da se zaposle dok ne potpišu pristupnicu ili dok ne pokažu člansku kartu. Kriv si zato što najboljim studentima ne vrijede desetke jer nisu pohađali tvoj “master class”.

Kriv si zato što Stevandić glumi političku poštenjačinu, a Budimir akademsku čestitost. Zato što niko ne zna članove Vlade. Zato što čak ni novinari ne mogu da nabroje više od tri tvoja poslanika. Zato što su gotovo svi dekani brucoši na tvojoj političkoj akademiji. Zato što je dobar dio profesorskog bataljona talac tvoje ideje o nikada većoj ugroženosti Republike Srpske. Kriv si zato što misliš da će Republika Srpska nestati kada nestaneš ti. Kriv si zato što si ohrabrivao one koji ne misle da misle kao ti.

Kriv si za svaku uvredu, za svaku psovku, za svako brecanje. Tvoje ili onih sličnih tebi. Kriv si za gnjevna siktanjâ sa binâ i govornicâ, za tužne i bijedne prijetnje onima koji u tebi ne vide kineski zid srpstva, za banalne pošalice kojima si vrijeđao političke protivnike, novinare, strane ambasarode. Kriv si zato što nisi ostao na selu i obrađivao onih sto i pedeset dunuma, kriv si zato što si mislio da svaka njiva čeka da je ti posiješ, kriv si što nema “kuruza” koje nisi obrstio do klipa. I kriv si, na kraju, ako ovaj spisak uopšte ima kraja, kriv si zato što misliš da si za sve ovo – nevin.

Goran Dakić/Oslobođenje