Heroji Halijarda
Podstaknuti poslednjim događajima sa Sarajevskog filmskog festivala na kome su „Heroji Halijarda“ emitovani uslijed nekog, nazovimo ga, propusta, zanimljivo je prisjetiti se „Delija“, navijača nekadašnjeg klupskog prvaka Evrope i cijele planete. Oni su tamo nekada poslije 14. Kongresa Saveza komunista Jugoslavije u jednom od navijačkih delirijuma na sjevernoj tribini svoga stadiona zapjevali: „Druže Tito tebe Srbi lažu, oni vole đenerala Dražu“.
Apsolutno je nemoguće osporiti činjenicu da su snage Jugoslovenske vojske u otadžbini spasavale savezničke pilote, čije je letjelice obarala protivavionska odbrana Trećega rajha kao što je nemoguće osporavati antifašistički karakter vojske generala Mihailovića.
Svakako treba imati na umu da većina ondašnjih muslimana i Hrvata podstrekavanih iz nekih centara moći nisu mogli prihvatiti ustavno uređenje Kraljevine Jugoslavije gdje su Srbi najbrojnija populacija i gdje je srpski monarh prvi čovjek te države. Zbog toga su se olako svrstali i prije, ali i poslije oba svjetska rata, u onaj poredak čiji je zajednički imenitelj nastojao da eliminiše državu u kojoj su Karađorđevići kao oslobodioci imali prvu riječ sa versajskim blagoslovom neprikosnovenog Vudroa Vilsona.
Svrgavanje monarhističke Jugoslavije bio je legitiman cilj hrvatsko-muslimanske politike kao i onog dijela međunarodne zajednice koja je bila poražena strana na mirovnoj konferenciji u Versaju, dok je drugi dio nastojao da oponira tadašnjem američkom predsjedniku uvjeravajući ga da je greška srpsko vođstvo u velikoj državi koja je bila u povoju.
Zbog toga će KPJ kao pobjednik drugog velikog rata izbrisati antifašistički prefiks JVuO i u porazu izjednačiti ustaški i četnički pokret. To je bio najbolji mogući recept za novonastalu harmoniju koja je nazvana bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda i narodnosti. Naravno do prve prilike i dok se ne dosjete Ranković, Penezić, Đilas, Žujović Nešković, Vukmanović a kasnije Minić, Stefanović, Stambolić i ostali srpski komunisti, da bi vremenom moglo nestati avnojevske Jugoslavije, a koja je ustavnim reformama dobila nove unutrašnje i granice i nacije, na žalost sa potpunim legitimitetom da jednog dana izađu iz te velike socijalističke zajednice.
Oni kojima se neće dopasti teorija o antifašističkom karakteru JVuO, koju je KPJ poništio iz političko-strateških razloga, a kako bi se lakše domogao vlasti i kako bi istu apsolutistički utvrdio, neka pokušaju dati odgovor na pitanje zašto je Hari Truman odlikovao generala Mihailovića i zašto su mu Sjedinjene Američke Države dozvolile podizanje spomen obilježja (ne jednog) na svojoj teritoriji. Da li je u srpskom korpusu moguće zamisliti kako bi danas izgledale goepolitičke prilike da su kojim slučajem Truman i De Gol odlikovali Pavelića, a da su SAD dozvolile podizanje spomen obilježja na svojoj teritoriji predsjedniku vlade Nezavisne Države Hrvatske.
Specijalni izaslanik Trećeg rajha za Balkan, Herman Nojbaher u svojim pisanim uspomenama iz tog vremena iznosi zanimljiv podatak. Imajući u vidu da on kaže kako je u to vrijeme NDH kraljevina na čijem čelu se nalazi monarh a ujedno i italijanski vojvoda Aimode de Spalato, vjerovatno je da bi Musolini bio taj koji bi poslije rata odlikovao Pavelića da su kojim slučajem i jedan i drugi bili na strani pobjednika.
Dakle, poslije dugogodišnje vladavine komunističkog režima ne treba se čuditi zašto se u Sarajevu heroji Halijarda stavljaju u negativan kontekst. Problem je što je trebalo da prođe skoro pet decenija da bi Srbi shvatili razliku između dva svoja antifašistička pokreta. Vrijeme je pokazalo da su posljedice bile nemilosrdne i da smo kao narod odocnili za sve moguće procese a koliko će nam trebati kao narodu vremena da shvatimo gdje nas je odvela današnja socijaldemokratija pokazaće vrijeme u kome živimo.
ISTOK
