Grijeh nad djecom u Brčkom vapi do neba

„Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.“

Dok se Republika Srpska i BiH bave Miloradom Dodikom i njegovom odbranom, a u BiH vodi opšta rasprava o tome da li će ponovo biti rata ili neće, skoro neprimjetno pored nas se dešava i prolazi kraj nas grijeh nad djecom u Brčkom koji vapi do neba, a kojim se bavimo samo sporadično. Sve ovo ostalo je marginalno u odnosu na taj grijeh nad djecom koji nosimo svi na sebi.

Nismo čuli ni reakciju iz vjerskih institucija, a naše vladike se ovih dana takođe najviše bave zaštitom lika i djela Milorada Dodika, ne libeći se da u susretima sa njim namiruju neke svoje lične poslove i interese. Niko se iz Crkve, ali ni drugih vjerskih ustanova, nije oglasio ovim povodom. Da li smo zasita toliko zastranili, pa da ne postoji ni elementana empatija prema toj sramoti?

Izvještaji o užasu

U policijskim i novinarskim  izvještajima, koji su više nego užasavajući, kaže se da kada bi neko pitao djecu kako se zovu, ona bi samo ćutala, ne bi riječ progovorila.

Ovako počinju priču komšije iz mjesta Ivici kod Brčkog, gdje je policija pronašla kuću u kojoj je boravilo 31 dijete za koje se sumnja da su bili žrtva trgovine ljudima. Ljudi u šoku spuštane glave prolaze ulicom. Svi djeluju uznemireno, ali rijetko ko želi da priča sa novinarima.

Ipak se oglasila jedna mještanka koja je prije dvije godine vidjela ženu koja je sada uhapšena, a koja je tada sa troje djece došla u lokalnu prodavnicu. Kada je prodavačica djecu pitala kako se zovu, djeca su ćutala zbog čega se sumnja da im je bila zabranjena svaka komunikacija sa ljudima.

– Žena koja je uhapšena je prije dvije godine u lokalnu prodavnicu došla sa troje djece. Kada bi neko pitao tu djecu kako se zovu, ona nisu riječ govorila. Bilo je sumnjivo, ali i ne. Ona se žalila i kako čuva bebu od neke žene iz Hrvatske. Svi su mislili da ona čuva djecu i da joj je to posao – izgovarala se komšinica.

Klupko se navodno počelo odmotavati nakon što je 12-godišnja djevojčica izašla na ulicu s još dvoje djece i zatražila pomoć prolaznika, koji je potom obavijestio policiju i centar za socijalni rad. Policija je tek tada u pratnji službenika Centra za socijalni rad upala u kuću i pronašla djecu u različitim uslovima. Neka su spavala u krevetićima, a druga su sjedila na namještaju.

Grijeh koji vrišti do neba

Osnovno je pitanje, ipak, da li smo toliko postali neosjetljivi i bez elementarne ljudske empatije da se pored nas u neposrednoj blizini mogu dešavati ovakve stvari, a da niko ne reaguje. Nemoguće je da niko nije mogao da zna šta se dešava sa ovom djecom.

Ako mi kao ljudi zaista mislimo da možemo da živimo s mirom u svijetu u kojem se pored nas dešavaju ovakve užasne stvari – grdno se varamo. Ovo je daleko dramatičnije za nas od svih tema kojima se ovih dana bavimo, a na koje bi trebalo staviti svaku vrstu moratorijuma u odnosu na ovu temu.

I da se zaista zapitamo šta nam se dešava i gdje je kraj našoj zajedničkoj neosjetljivosti. Jer je grijeh nad ovom djecom daleko teži od svega ostalog i on doslovno vrišti do neba. Na ispitu pred njim je naša elementarna ljudskost.

I da se podsjetimo velikog Dostojevskog koji je govorio: „Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.“

ISTOK