Građani umorni od politike vlasti i opozicije koja se vrti ukrug
Predstojeći lokalni izbori su šansa prije svega za opoziciju da ponudi nešto novo i drugačije od do sada viđenog i da razbiju dominantnu sliku u javnosti da između stranaka vlasti i opozicije nema nikakve suštinske razlike i da se sve vrti u krug, odnosno da je ovakva inertna i neinventivna opozicija najviše po mjeri vlasti.
Iako sva istraživanja javnog mnjenja pokazuju da su građani nezadovoljni stanjem u društvu i da žele promjene, još uvijek se ne vidi jasna alternativa tom stanju na način koji bi glasače uvjerili da joj povjeruju. Ono što je sigurno jeste da dugogodišnja vlast SNSD nema više šta da ponudi i da je postala zamorna i za gledanje i slušanje, stalno ponavljajući istu i potrošenu populističku mantru o nacionalnoj ugroženosti i istorijskim vremenima, o spoljnim i unutrašnjim neprijateljima i izdajnicima, proizvodeći atmosferu kriza, sukoba i nestabilnosti. U isto vrijeme članovi vladajuće oligarhije žive iznad prosjeka običnog građanina i uživaju u svim blagodetima te iste vlasti, ničim ne osjećajući krizu društva. Jedino uznemirenje im izaziva povremena mogućnost da budu raskrinkani i otkriveni sa rukama duboko u džepovima tih istih građana. Opozicija tom raskrinkavanju doprinosi vrlo malo ili nimalo, sa brojnim primjerima kriminalne kohabitacije pojedinaca koji se iz opozicije nalaze u nekim strukturama vlasti. I to je upravo ono ključno što ruši integritet opozicije.
Da li je moguće drugačije?
Naravno da jeste i da bi trebalo odgovoriti na potrebu građana za promjenama, ali sa daleko jasnijim i ubjedljivijim primjerima tog drugačijeg. Stalni pokušaji da se demonizacijom vlasti i Milorada Dodika kao njegove personifikacije dobije naklonost građana, neutrališu se lošim primjerima iz redova opozicije i jednom opštom nespremnošću da se raskine sa pojedincima koji prave štetu opozicionom imidžu. Za takvu politiku su na čelu opozicionih stranaka potrebni mnogo hrabriji i iskreniji političari. Ova sadašnja struktura ne pokazuje tu spremnost i previše je loših kompromisa po principu „ne talasaj previše“, a oni koji bi pokušali da naprave radikalniji iskorak unutra redova opozicije bivaju ili marginalizovani ili neutralisani, tako da na kraju unutar njenih struktura preovladaju poltroni i klimoglavci. To samo po sebi proizvodi situaciju sklanjanja ili pasivizacije sposobnih i iskrenih pojedinaca koji su zaista za autentične promjene stanja. Naravno, uvijek će se naći neka vrsta lojalne većine koja će ih nadglasati, ali je pitanje čime će to na kraju da rezultuje. Promjenama imidža opozicionih stranaka zasigurno neće i imaćemo odnose daljeg tavorenja, apatije i nepovjerenja.
Nije nužno da se navode primjeri za sve ovo, jer ih ima bezbroj i dešavaju skoro svakodnevno, ali je krajnje vrijeme da bar neko pokuša da promjeni tu sliku stanja i da se shvati da nikakvim manipulacijama i lažima se neće ono moći popraviti. Glasači će povjerovati samo onima koji budu autentični i koji jasno svjedoče da je drugačije moguće. Oni koji ne vjeruju da stvari stoje ovako, uvjeriće se na samim izborima, jer koliko god da su jaki mehanizmi manipulacije i od strane vlasti, ali i u određenoj mjeri opozicije, poruka koju će oni poslati biće vrlo jasna. A za neke i bolna, jer će se suočiti i sa sopstvenim zabludama i samozavaranjima. Naravno, ukoliko im se to ne isplati.
ISTOK
