Erozija političkih stranaka – dolazi vrijeme hrabrih i slobodoumnih
Več duže vrijeme u svim istraživanjima javnog mnjenja najniži rejting u odgovorima građana imaju stranke i politika uopšte. Isatovremeno građani su nezadovoljni stanjem u društvu, ali ne vjeruju političkim alternativama.
Naravno da vlast može da bude zadovoljna ovakvim raspoloženjem građana, jer je svesno sve uradila da politički aktivizam ogadi svima kako bi se samo privilegovani bavili politikom i ostvarivali ličnu korist. Upravo averzija prema svemu što nosi politički predznak idealan je prostor za apsolutističke vlastodršce.
Ovakvo raspoloženje bi trebalo više da zabrine opoziciju koja nikako da uspije da uskoči u prazan prostor. Sve opozicione partije nastajale su po matrici ostvarenja nekakvih mesijanskih uloga koje su režirale politički nezrele i stručno nedorasle vođe. Zaslijepljeni projekcijama ličnih ambicija, oni nisu ni mogli dobaciti do ravni opštih interesa u koji su se, svi odreda, zaklinjali. Svako neslaganje unutar partija rezultiralo je novom prostom diobom, kao kod ameba. A mnogi, navodno nezadovoljni, pretrčavali su iz redova opozicije u vladujeća stranke, svjedočeći očiglednu političku korupciju i varajući glasače koji su ih izabrali. Na tom tragu bili su, a i sada su, dozvoljeni svi oblici odustajanja od moralnih i javnih interesa. Svako je mogao sa svakim da bi ostvario neki lični interes, kako se to navodi u jednoj analizi srbijanske političke scene, ali koja bi mogla važiti i za nas u Srpskoj.
To je uništilo i najmanji kredibilitet opozicije koja je pasivno čekala svoju priliku da uskoči u sedlo vlasti, a da ne napravi nikakav lični napor ili da ugrozi sopstveni komoditet. Već predugo se opozicija na ovim prostorima ponaša na način da čeka da joj vlast „padne s grane“, sticajem različitih okolnosti. Vrlo su rijetki oni u opozicionim redovima koji su pokazivali spremnost na žrtvu ili bilo kakvu vrstu odlučnosti da se uhvate u koštac sa očiglednim problemima građana.
Iz perspektive građana to je politika „sjaši Kurta da uzjaše Murta“. Odatle dolazi ta apatija, nepovjerenje i nezainteresovanost građana za stranke opozicije koje se od izbora do izbora smanjuju sa kapacitetom dobijenih glasova. Nema promjena koje bi prihvatila šira društvena zajednica ukoliko bi jednu partokratsku strukturu zamijenila druga. Poltronski i podanički mentalitet koji se njeguje u strankama ne dopušta nikakvu kreativnost niti interesovanje sposobnih. Jer ako nemate širine za kritičko mišljenje unutar stranaka kako ćete ga imati kao vlast. Ova činjenica danas najviše odbija mlade ljude koji su se na protestima u Srbiji pokazala kao snažna pokretačka snaga, sposobna za daleko veće promjene nego što to stranke mogu da iznesu. Odatle otpor prema ne samo režimskim strankama, nego i prema opoziciji koja se na protestima u Novom Sadu razokrila u rečenici: Vi ste ovo dobro iznijeli do sada, sada ćemo mi da nastavimo!
Za opozicione stranke u Srpskoj u ovim procesima u Srbiji bi bilo mnogo pouka, ali nema prilike da će one to razumjeti. Previše su stranke opozicione ovdje začaurene i bez unutrašnje energije, a njeni lideri samodovoljni, nesložni, bez širine i ličnog kvaliteta. Odatle nesposobnost za neke radikalnije iskorake koji bi bili po mjeri i želji građana. Kada bi se stvorila u javnosti slika o spremnosti opozicije da na vlast postavi ne stranačke kadrove, nego mlađe, čestite, moralne, sposobne i ostvarene pojedince, možda bi to bila neka nada da one mogu biti drugačije od ovoga što nam vlast godinama nudi. Iako ne treba gajiti prevelika očekivanja, jer cijela kolona stranačkih mediokriteta stoji u redu i čeka svoju priliku.
Nadati se da će doći neka nova generacija koja će počistiti cijeli ovaj politički teren i mnogo hrabrije krenuti u promjene koje su nužne. Iako su mnogi mislili da je to nemoguća misija, Srbija je to svojom slobodoumnom mladošću pokazala mogućim.
ISTOK
