Elis Bektaš: Intelektualci, niste nadležni!
Mnoge, a prevashodno one koji se smatraju intelektualcima, zbunjuje to što studenti u Srbiji nikako da izađu sa konkretnim političkim idejama pa se te intelektualne glavice nalaze pozvanim da iznose svoje ocjene protesta, čak i da daju nekakve savjete studentima.
Da bi se razumio taj dokaz posunovraćenosti ovdašnjeg intelektualizma, potrebno je prethodno razumjeti da jugoslovenski politički prostor u prošlom, ali i ovom vijeku, nije bio u stanju stvoriti ništa pametnije od koncepta partijske države koja po zakonitostima dijalektičke nužnosti doživljava metamorfozu u mafijašku, udbašku i privatnu državu.
Takva država uobličavala je i intelektualni milje po mjeri vlastitih potreba, metodično ga onesposobljavajući za neuslovljeno kritičko mišljenje i ostavljajući mu samo tri sposobnosti – epigonstvo, navijaštvo i poslušništvo. Čak i kada su neposlušni režimu, ovdašnji intelektualci po pravilu su i dalje nečiji poslušnici.
Taj obogaljeni i šićardžijski utilitaran intelektualizam, nesposoban da državu i njen politički metabolizam doživi izvan okvira dresure kojoj je podvrgavan, nije kadar ni da razumije prirodu studentskih protesta. On u njima traži obrise sebi razumljivog svetog trojstva – ideologije, partije i vođe, koji će se kozmetički, ali ne i strukturalno razlikovati od postojećih.
Ostavši uskraćen za ispunjenje svojih očekivanja, intelektualizam studentske proteste, bez obzira da li im je naklonjen ili im se protivi, proglašava jalovim i bezidejnim i nudi im vlastita rješenja i savjete. Time intelektualizam potvrđuje da sa intelektom dijeli samo etimologiju i ništa više, jer je intelekt sposoban shvatiti da studenti, kada se od te mase oduzmu marginalne skupine obuzete ideološkim i propagandnim konstruktima, veoma jasno poručuju šta žele.
Žele novu paradigmu države, koja će se približiti idealu res publicae, dakle žele državu koja će biti u vlasti svoje javnosti a ne u vlasti partijskih struktura, uključujući tu i one udbaške i kriminogene kao njihovu ekstenziju. Žele državu u kojoj će partijski interes biti nemoćan pred zakonom kao čuvarom interesa javnosti.
Da bi u toj borbi za državu, a sljedstveno tome i za naciju kao modernu i emancipovanu strukturu prožetu sviješću o ideji javnog dobra, mogli računati na izglede za uspjeh, studenti ne smiju prihvatiti postojeća pravila igre, koja su uobličena tako da pogoduju partijskoj, dakle udbaškoj, mafijaškoj i privatnoj državi. Intelektualizam to nije sposoban razumjeti i zato uporno studentima isporučuje svoje savjete i upućuje im pozive da svoje djelovanje preoblikuju na način koji bi pogodovao takvoj, ne-javnoj državi.
Ta borba jeste idealistička, pa čak i utopijska, ali kakva drugo bi mogla biti nakon skoro stoljetnog tavorenja društva u grabežljivim partijskim kandžama, potpomognutim udbaškim kojima su se potom pridružile i kriminogene kandže. To što je idealistička i utopijska, ili barem tako izgleda na površini, ne umanjuje značaj te borbe niti joj umanjuje izglede na uspjeh, tim više što je energija studentskih protesta prenula dobar dio društva u Srbiji iz letargije, a iskrice te energije obasjavaju i okolna društva.
Studenti u Srbiji nisu pokupili svu pamet svijeta i savjeti su im zasigurno dobrodošli. Ali nipošto savjeti onih koji studente nisu sposobni razumjeti. Etablirani intelektualci, akademici, kulturnjaci… moraju konačno shvatiti da im je rok trajanja istekao i da nakaradni algoritam po kom promišljaju stvarnost nije potreban ni društvu ni životu samome. Štaviše, nije potreban nikom osim molohu partijske države koju takav intelektualizam, čak i kada je kritikuje, ustvari samo legitimiše i opravdava. A što se tiče savjeta, uvjeren sam da će studenti prepoznati one koji su im od koristi, kada ih dobiju od onih koji im ih mogu dati.
Zato, kad god neki intelektualac, akademik, kulturnjak… poželi da studentima, pored podrške koja je dobrodošla, uputi i neki savjet, on pothitno treba da otrči do najbližeg ogledala, stane pred njega i samome sebi uzvikne – nisi nadležan!
Piše: Elis Bektaš/Žurnal
