DW: Zašto je Bosna i mogući novi rat ponovo izvor zabrinutosti za Evropu

Demonstracija sile i prkosa za Dan Republike Srpske. Za mnoge bosanske Srbe – povod za slavlje. Za ostatak zemlje – provokacija.

Iza svega stoji Milorad Dodik, lider bosanskih Srba koji prijeti da razbije Bosnu i Hercegovinu. Želi da dijelove zemlje pripoji susjednoj Srbiji. „Mi smo jedan narod i jednog dana bićemo jedna država“, poručuje Dodik, koji uživa podršku moćnih saveznika. Europa, međutim, strahuje od eskalacije – i već je poslala dodatne mirovne trupe.

Pitanje koje se najčešće postavlja glasi: hoće li biti rata? Građani ove zemlje znaju koliko bi to bilo razorno. U ratu 1990-ih, etničke zajednice vodile su brutalne borbe. Danas je na ispitu upravo mirovni sporazum koji je tada zaustavio sukobe.

Bosna i Hercegovina je zemlja mostova – geografski i simbolički, ona povezuje istok i zapad Europe. Ali istovremeno je duboko podijeljena: čine je tri glavne etničke grupe – Bošnjaci (oko 50%), Srbi (nešto više od 30%) i Hrvati (oko 15%). Sveukupno, u zemlji živi oko tri miliona ljudi. Imaju zajedničko slavensko porijeklo i vrlo slične jezike, ali religijske razlike su izražene: Bošnjaci su uglavnom muslimani, Srbi pravoslavci, a Hrvati katolici.

Ove zajednice ne postoje samo unutar BiH – susjedne države Srbija i Hrvatska aktivno podržavaju svoje sunarodnike u Bosni. Cijeli region, smješten na Balkanskom poluostrvu, istočno od Italije, prožet je složenom istorijom sukoba.

Rat u BiH trajao je više od tri godine. Zaustavljen je Dejtonskim mirovnim sporazumom, dogovorenim na američkoj vojnoj bazi u Ohaju 1995. godine. Taj sporazum podijelio je zemlju na dvije entitetske jedinice – Republiku Srpsku (većinski srpsku) i Federaciju Bosne i Hercegovine (naseljenu većinom Bošnjacima i Hrvatima). Entiteti imaju vlastite vlade, ali bez međuentitetskih granica – država je formalno jedinstvena, s glavnim gradom Sarajevom.

Kako bi se spriječio novi sukob, vlast se dijeli između tri naroda. BiH ima tročlano predsjedništvo: po jednog Bošnjaka, Srbina i Hrvata. Ali najmoćnija politička figura je visoki predstavnik međunarodne zajednice – trenutno Nijemac Christian Schmidt. On nije izabran u BiH, nego postavljen od strane stranih država i međunarodnih organizacija. Ima ovlasti da nameće i poništava zakone – što ga čini metom kritika i simbolom stranog uticaja.

Politolog Damir Kapidžić iz Sarajeva kaže da građani BiH imaju ambivalentan stav prema visokom predstavniku: s jedne strane ga ne vole, s druge – smatraju nužnim.

Schmidt ima zadatak da očuva jedinstvo zemlje. Zbog toga se sukobljava s Dodikom, predsjednikom Republike Srpske, koji godinama prijeti secesijom i ujedinjenjem s Srbijom. „Ne krijemo da pripadamo jednom velikom srpskom narodu“, poručuje Dodik. „Ova nacija zaslužuje svoju jedinstvenu državu. Na tom putu nas niko ne može zaustaviti.“

Zato je Europa uznemirena. Separatizam je već jednom doveo do rata. Novi sukob mogao bi ponovo uvući susjede u spiralu nasilja. Analitičari upozoravaju na moguću regionalnu destabilizaciju.

Dodik je optužen za rušenje ustavnog poretka i suočava se s nalogom za hapšenje. No, okružio se lojalnim, naoružanim policijskim snagama RS-a. Pokušaj hapšenja već je propao. Neki političari otvoreno govore o upotrebi oružja kako bi ga spriječili, što jasno ukazuje na potencijal sukoba.

Tanja Topić, politologinja iz Banje Luke, ističe da pitanje rata stalno visi u zraku. Dejton je zaustavio pucnje, ali suštinsko neslaganje oko budućeg uređenja države nikada nije riješeno.

Bošnjaci, kao većina, zagovaraju jedinstvenu državu – jer bi imali odlučujući politički glas. Srbi i Hrvati, pak, traže veću autonomiju i decentralizaciju. Etnički podijeljene stranke blokiraju ključne reforme. Manjine su praktično izbrisane iz političkog života. Građanski identitet gotovo i ne postoji. Mladi rastu u „getima“, ne poznaju se međusobno – ni u školama, ni u svakodnevici.

Korijeni podjela duboko su istorijski. U srednjovjekovnoj Bosni sukobljavale su se različite hrišćanske denominacije. Dolaskom Osmanlija u 15. stoljeću, dio stanovništva prelazi na islam, a pravoslavci se doseljavaju iz drugih dijelova carstva. Kasnije, pod Austro-Ugarskom, raste nacionalizam koji religiju veže za političku lojalnost.

Atentat jednog bosanskog Srbina u Sarajevu bio je povod za Prvi svjetski rat. Nakon rata nastaje Kraljevina Jugoslavija – pokušaj zajedničke države Južnih Slavena. No, u Drugom svjetskom ratu, Bošnjaci, Srbi i Hrvati bore se uglavnom na različitim stranama. Poslijeratna komunistička Jugoslavija privremeno potiskuje etničke tenzije – ali one se vraćaju raspadom zemlje 1990-ih.

Bosna je 1992. izglasala nezavisnost. Srbi su referendum bojkotovali i uz pomoć Jugoslavenske vojske počeli rat protiv Bošnjaka i Hrvata. Sarajevo je bilo pod opsadom. U ratu su svi činili zločine, ali posebno su srpske snage provodile etničko čišćenje. U Srebrenici je 1995. ubijeno više od 8.000 Bošnjaka – što je međunarodni sud kasnije okvalifikovao kao genocid.

NATO je tada intervenisao bombardovanjem, što je dovelo do mirovnog sporazuma. Rat je završen, ali rana ostaje otvorena. Pomirenje ide sporo. „Ne prihvatamo vlastitu krivicu – prihvatamo samo vlastite žrtve“, kaže jedan od sagovornika. „To je začarani krug.“

Danas se BiH nalazi između Zapada i Rusije. Nije članica EU, niti NATO-a, što je čini ranjivom. Rusija podržava Dodika, koristi njegovu politiku kao sredstvo destabilizacije – bez prevelikih ulaganja. Na međunarodnim forumima osporava legitimitet visokog predstavnika. Dodik istovremeno njeguje bliske odnose sa Srbijom i Mađarskom, posebno s Vučićem i Orbanom.

EU, s druge strane, pokušava suzbiti Dodikov separatizam. Pojačala je vojnu prisutnost i 2024. formalno započela pregovore o članstvu BiH. Ali, 20 godina nakon prvih obećanja, građani su skeptični. „Gdje ćeš biti za 10 godina?“ – „U EU. Ili emigracijom, ili tako što će BiH napokon postati članica“, glasi česta šala.

Ruski rat u Ukrajini dao je EU novu motivaciju da ubrza integraciju Balkana. Jer ako nije u stanju stabilizovati sopstveno dvorište, kako može uticati na globalne sukobe?

Naravno, problem nije samo vanjski. Lideri u BiH nisu sproveli ni najosnovnije reforme. Rješavanje domaćih problema zahtijeva ozbiljno suočavanje s manama Dejtonskog sistema. U kratkom roku, najhitniji izazov ostaje – prijetnja srpskim separatizmom.

Optimisti će reći da sve ovo pokazuje kako institucije ipak funkcionišu. Pesimisti – da je ovo tek jedna u nizu kriza. Istina je vjerovatno negdje između.

Ali jedno je sigurno – Bosna i Hercegovina mora naučiti da gradi mostove. U suprotnom, biće sve dublje razapeta između globalnih interesa koji je vuku u suprotnim pravcima.

DW