Dr Milan Blagojević: Naš podanički mentalitet

Odluka Ustavnog suda BiH od 19. septembra ove godine, kojom je usvojena apelacija Srpske demokratske stranke (SDS) u predmetu tog suda broj AP-2540/24, podsjetila me je na jedan događaj iz 2015. godine, potvrdivši mi, ne prvi put, istinu o tome koliko su sudije u Bosni i Hercegovini naprosto zaslijepljene potrebom da podilaze svemu, pa i više od onoga što naredi Kancelarija OHR-a. I sve to uprkos činjenici da je njihova država BiH članica Ujedinjenih nacija kojoj, osim njenih institucija, niko drugi, pa ni OHR, nema pravo da svojom voljom određuje zakon, jer to zabranjuju Povelja UN i Dejtonski mirovni sporazum.

Piše: Dr Milan Blagojević

Za razumijevanje ove spoznaje neophodno je reći kako je Ustavni sud BiH u navedenoj odluci u slučaju SDS-a između ostalog rekao ne samo to da su CIK i Sud BiH povrijedili pravo SDS-a na slobodu udruživanja time što su mu odbili prijavu za učestvovanje na lokalnim izborima 2024. godine zbog nemogućnosti dostavljanja sopstvenog bankovnog računa, već je Ustavni sud istom odlukom rekao da su CIK i Sud BiH striktno i formalistički tumačili i primjenjivali zakon Kristijana Šmita kojim je Šmit naredio da političke stranke moraju otvoriti poseban račun za finansiranje izborne kampanje. No, takvim zakonom Šmit nije odredio kakav to mora biti bankovni račun, a posebno nije zabranio da to ne može biti komisioni bankovni račun.

SDS je uz prijavu za izbore dostavila CIK-u dokaz da je otvorila komisioni bankovni račun te je obrazložila da iz objektivnih razloga nije u mogućnosti da dostavi sopstveni bankovni račun, jer joj to, bez njene krivice, neće da učini nijedna od domaćih banaka zbog ekonomskih sankcija koje su SDS-u prije 20 godina nametnute odlukom Kancelarije za kontrolu strane imovine pri Ministarstvu trezora SAD.

Nažalost, najprije CIK BiH, a za njom i Sud BiH, nisu prihvatili ništa od ove osnovane argumentacije SDS-a nego su, upravo zbog zaslijepljenosti potrebom da podilaze svemu što naredi Kristijan Šmit, odbili prijavu, odnosno žalbu SDS-a. Zbog toga im je Ustavni sud BiH svojom odlukom ukazao na tu zaslijepljenost, rekavši im to na diskretan način, ukazivanjem da u konkretnom slučaju postoje objektivni, a ne subjektivni razlozi zbog kojih SDS nije u mogućnosti da otvori svoj bankovni račun, te da su zbog toga i CIK i Sud BiH striktno i formalistički tumačili Šmitov zakon, pri čemu su zanemarili da ni Kristijan Šmit tim svojim zakonom nije rekao da je u ovakvim slučajevima  zabranjeno političkoj stranci da dostavi i drugi bankovni račun, u vidu komisionog bankovnog računa za potrebe finansiranja narednih izbora.

Ovo obrazloženje, koje suštinski proizlazi iz odluke Ustavnog suda BiH, podsjetilo me je na događaj iz 2015. godine, u vezi kojeg ću najprije podsjetiti na to da je visoki predstavnik Volfgang Petrič ostao upamćen i po nametnutim zakonima kojima je naređivao korišćenje takozvanih privremeno napuštenih nekretnina. Tim zakonima on je, između ostalog, naredio da su pravno nevaljani ugovori o zamjeni nekretnina zaključeni u ratnom periodu. Na osnovu takvih neustavnih naredbi brojna lica su zatim počela pokretati sudske postupke pred sudovima u Republici Srpskoj, od kojih su tražili da se proglase pravno nevaljanim svi ugovori o prometu nekretnina koji su zaključivani tokom rata.

S tim u vezi sjećam se jednog razgovora iz 2015. godine koji sam, dok sam bio sudija Okružnog suda u Banjaluci, vodio sa kolegicom koja je takođe bila sudija tog suda, i to dugogodišnji (sada je ona sudija Vrhovnog suda Republike Srpske). U tom razgovoru, koji smo vodili tokom jedne od sjednica žalbenog vijeća, ona mi je rekla kako su na početku primjene tih zakona visokog predstavnika prvostepeni sudovi, a i Okružni sud u Banjaluci kao žalbeni sud, postupali tako da su poništavali sve navedene ugovore, bez upuštanja u ocjenu jesu li bili zaključeni upotrebom sile ili prinude.

Naime, i u ratu se mora živjeti, a to znači i ugovore zaključivati kada je potrebno, pa je stoga svaki ugovor, bez obzira na to što je zaključen u vrijeme rata, pravno valjan te nema mjesta njegovom poništenju ako pri njegovom zaključenju nije bilo mana volje, to jest ako ga ugovorne strane nisu zaključile zato što ih je neko prinudio da to učine, već su to uradile slobodnom voljom. No, u želji da po svaku cijenu izvrše volju visokog predstavnika sudovi su u ovim slučajevima, kako mi je objasnila kolegica sudija koja je i sama u tome učestvovala, činili nešto što ni visoki predstavnik nije tražio od njih, jer su poništavali navedene ugovore, a da nisu utvrđivali jesu li bili zaključeni slobodnom voljom ili upotrebom sile ili prinude.

Tek kad im je, kako je istakla kolegica sudija, neko od emisara visokog predstavnika rekao da OHR ne traži od njih da te ugovore ponište ukoliko pri njihovom zaključenju ili ispunjenju nije bilo sile ili prinude, e nakon toga su za predmete koji su poslije toga primljeni u rad sudovi počeli da utvrđuju je li bilo upotrebe sile, odnosno prinude, pa ako nije, takvi ugovori nisu poništavani.

Posljednja odluka Ustavnog suda BiH u slučaju SDS-a me, kada sam pročitao saopštenje tog suda o njoj, odmah podsjetila na navedeni događaj iz 2015. godine i uvjerila da se u mentalnom sklopu ovdašnjih sudija ništa nije promijenilo. Jer, i u ovom slučaju je trebalo da neko kaže CIK-u i sudijama Suda BiH da ni Kristijan Šmit ne traži od njih da zabrane SDS-u učešće na izborima zato što nema svoj bankovni račun, ako ima komisioni bankovni račun, kao što ni onomad Volfgang Petrič nije tražio da se ponište ugovori o prometu nekretnina pri čijem zaključenju i realizaciji nije bilo mana volje.

Jedina razlika između ovih slučajeva je u tome što je sudijama iz 2015. godine neko od OHR-ovih emisara morao skrenuti pažnju na to šta od njih traži, a šta ne traži OHR, dok je to ovaj put učinio Ustavni sud BiH. Međutim, uprkos toj razlici, jedno je ostalo isto, a to je naš podanički mentalitet.

Dr Milan Blagojvić