Pije nekoliko dana održan je sastanak predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika sa Levantom Mađarom, zamjenikom ministra inostranih poslova i trgovine Mađarske gdje je najavljeno da Republika Srpska sa Mađarskom pravi sporazum o rudarenju rijetkih metala. O tome šta to konkretno znači i kakve su posljedice ovakvih projekata razgovaramo sa Vladimirom Topićem, koordinatorom programa Energija i klimatske promjene u Centru za životnu sredinu.
Vladimire, šta konkretno ova najava znači za Republiku Srpsku? Kakvi su dugoročni ekološki i društveni rizici povezani sa rudarenjem?
Ovo znači da se ubrzanim procedurama stranim kompanijama i vladama daju naša najvrijednija područja na upravljanje kako bi se zarad lične podrške bogate zemlje još više razvijale, ne gledajući uopšte potrebe svog stanovništva i dugoročne posljedice koje nama ostaju. Posljedice se ogledaju u tome da će se prostor koji će biti prepušten na upravljanje drugim interesnim stranama dovesti do raseljavanja stanovništva, uništavanja plodne zemlje i ugrožavanja zdravlja preostalog stanovništva, a neće se ostaviti prostor uopšte da se drugim sektorima razvoja, posebno domaćim i održivijim, da šansa. Građani ovim nemaju pravo da o svojoj zemlji, šumi i vodi odlučuju kako oni žele, nemaju mogućnost da sebi stvore održiviji ambijent i razvoj u budućnosti.
Postoji li transparentnost u vezi sa studijama koje je švajcarski konzorcijum proveo, a koje su u pozadini ovog dogovora, i da li će javnost imati pristup tim podacima kako bi se osigurala odgovornost u donošenju odluka?
Transparentnost je potpuno isključena iz procesa, a posebno kada su u pitanju takozvana zelena rudarenja i mineralne sirovine. Novim Zakonom o geološkim istraživanjima građani su isključeni iz procesa davanja svog mišljenja i odlučivanja. Privatne (strane) kompanije nisu transparentne po pitanju svojih namjera, često smo imali priliku čuti da je to “samo” istraživanje, ali sve jasno vodi ubrzanoj proceduri otvaranja rudnika i to velikih razmjera. Javnosti je uskraćena mogućnost i da od svojih institucija dobije podatke šta se to planira rudariti, pa tako imamo slučajeve da je za litijum na Majevici javnost čula iz medija i kroz prezentacije koje je objavila švajcarska kompanija na stranim tržištima.
Kako će se obezbijediti da profit od rudarenja ne bude koncentrisan samo u rukama nekoliko pojedinaca ili stranih firmi, već da koristi od ovog sektora budu ravnomjerno raspoređene među lokalnim zajednicama i radnicima? Da li je ovo uopšte realno za očekivati? Odnosno, da li je posrijedi rasporodaja naših prirodnih resursa?
Praksa nam govori da će potpunu kontrolu imati strane kompanije, kao i vlade zemalja koje zagovaraju rudarenje u ovom slučaju Evropske unije najviše. Koncesione naknade su jako male, par posto, a uticaj i bahatost koju prave mnoge kompanije po svijetu procesima rudarenja je ogroman. Pa, skoro smo imali slučaj da je u jednoj Kanadi kompanija Rio Tinto kažnjena drugi put u par godina sa nekoliko miliona odšteta, jer je zagadila površinske vode izvan granica svog rudnika i dovela u opasnost zdravlje stanovništva. Rudnik u Varešu koji radi, evo, godinu dana je primjer kako ta praksa funkcioniše, od ukupnog prihoda, tek nekih 1% ostaje BiH, od kojih tek dio dođe do lokalnih zajednica, a skoro pa ništa do građana. Ovo je šablon koji se već koristi svuda po svijetu, pa tako mnoge zemlje u kojima se pod jako problematičnim uslovima “izvlače” mineralne sirovine danas trpe mnoge problema, a na polju ekonomskog razvoja nisu ništa dobile, takav slučaj je i sa Čileom, Peruom, Kongom. Ove zemlje su izvoznici mnogih sirovina u velikoj mjeri, ali su i dalje nerazvijene i sa mnogo ekoloških problema.
Da li su predloženi planovi za rudarenje u skladu sa međunarodnim standardima zaštite životne sredine, i kako će se kontrolisati i smanjiti potencijalno zagađenje vodnih i zemljišnih resursa u regionu?
U slučaju rudnika u Varešu, imamo primjer kako se to radi, institucije okreću glavu na zagađenja voda koja su se desila, skoro smo imali presudu suda u Mostaru da je ugrožena vodozaštitna zona opštine Kakanj upravo novootvorenim Rudnikom u Varešu, a u slučaju sječe šume niko nije odgovarao. Inspekcijski organi su i podkapacitirani, ali i ne rade adekvatno svoj posao, jer mnoga postojeća zagađenja nisu riješena. Primjer je rudnik Medna u Mrkonjić gradu gdje dvije godine konstantnog zagađenja nije riješeno, a vode rijeke Sane su bile zagađene teškim metalima u dužini nekoliko desetina kilometara. Ovo je još slučaj sa “malim” rudnikom, a rudnik na Majevici je potencijalno mega rudnik.
Naše institucije nisu uopšte došle na nivo dobrih međunarodnih standarda, ali bez zadrške podržavaju ovako štetne projekte. Mnogi standardi nisu implementirani u naše zakonodavstvo, a nivo zaštite prirode je na jako niskom nivou.
Primjeri govore da se upravo ovi projekti razvijaju u slabo razvijenim zemljama, sa visokim stepenom korupcije. Zapamtimo, BiH je treća u Evropi po stepenu korupcije, ali i bez odgovarajućih ekoloških standarda, gdje su institucije slabe. To je velikim djelom i razlog zašto mnoge kompanije visoko razvijenih zemalja po brzoj proceduri mogu otvoriti rudnike ovdje, a ne u Njemačkoj na primjer, jer bi tamo morali ispoštovati mnoge zakone i standarde. Kod nas im to niko ne traži, o tome se samo priča kako će se poštovati.
Kakve dugoročne posljedice će imati ukoliko se uđe u ovu vrstu rudarenja na prirodu i zdravlje ljudi?
Sam projekat na Majevici će dovesti do raseljavanja velikog broja stanovnika, uništavanja plodne zemlje i šumskih prostranstava, do zagađenja voda, jer je ovdje riječ o otvaranju najvećeg rudnika litijuma u Evropi. Teški metali i kiseline koje se u procesima koriste mogu dovesti do velikih posljedica po zdravlje stanovnika, a sve to može dovesti do potpunog uništavanja planine Majevice i okolnog šireg područja. Prostora koji je danas plodan i donosi hranu mnogima. A ukoliko se nastave pritisci na prirodu i ljude u ovoj zemlji, treba imati u vidu da preko 15 trenutnih lokacija u našoj zemlji je u procesu istraživanja minerala i otvaranje rudnika, od Kupresa, Sinjakova i Otomalja u dolini Plive, preko Ozrena, Majevice, Zvornika, Srebrenice, Čajniča, Foče i drugih lokacija, institucije u našoj zemlji će tako samo dovesti Bosnu i Hercegovinu u protektoratski položaj, gdje će zemlju predati kompanijama i vladama koje žele biti još bogatije, a mi postati rudarska kolonija.
BUKA
