Da li je Dodik zaista kapitulirao!?

Cijela tirada naslova sa izjavama opozicije iz Republike Srpske i bošnjačkih lidera se zadnjih par dana obrušila na Milorada Dodika sa konstatacijom da su on i njegova politika kapitulirali, a pridružile su im se neoboljševičke političke formacije tipa Stevandića, Vulina i drugih koji su Dodikov politički zaokret protumačili kao nacionalni poraz. Da li je to zaista tako i da li će se po ko zna koji put pokazati da ovakva i slična koplja završe u trnju, a Dodik iz svega izađe neokrznut?

Tako je bezidejni bivši lider SDS Milan Miličević napisao sa ogorčenjem kako je Dodik po ko zna koji put pokazao svoju neprincipijelnost i prevario narod, pa je on pozvao da mu se napokon okrenu leđa. U sličnom smislu je i frustrirani lider Naroda i pravde Elmedin Konaković proglasio pobjedu države BiH i kapitulaciju Dodika. I da ne nabrajamo. Ako to jeste tako onda bi i jedni i drugi imali razloga za slavlje, jer će mu napokon ugledati leđa. Ali ostrašćena populistička galama sa tih strana više pokazuje da možda stvari i ne stoje baš tako.

Dodikov zaokret su nedvosmisleno pozdravili Amerikanci i očigledno je da se stvari razvijaju po njihovoj volji, a posebno nakon što je Dodik još iz Moskve poslao nalog da se usvoji Reformska agenda, koja je najavila njegov zaokret. A što opet znači da se neke stvari odvijaju na liniji SAD-Rusija, dok je EU ostala sporedni igrač i nije akter ključnih odluka. Jer nije van pameti da Tramp i Putin podjele potpuno novi spil karata za čijem stolu će neki stari igrači biti više kibiceri, nego učesnici.

Jedna stvar je sigurna, za krupne političke odluke je potrebna hrabrost, a teško da se može osporiti da je Dodik nema, kao i da nije pokazao jednu njemu svojstvenu pragmatičnost, odnosno da je napravio niz diplomatskih inicijativa sa nekim od  ključnh aktera danas u svijetu. Jasno je da je interes SAD prije svega članstvo u NATO, a garancija ekonomskih reformi i integracija zadatak EU, kao i da je BiH ovakva kakva jeste neodrživa, jer je pokazala svu nemoć države da upravlja kriznim situacijama. I ne treba sumnjati da bi NATO-opcija Srba bila pravi šok i za Bošnjake i za Alabance, a tek za Hrvate. Jer su do sada iz nje izvlačili sve benefite za svoje nacionalne politike. A postoje primjeri pravoslavnih zemalja, kao što je Grčka ili Crna Gora, koje zbog članstva u NATO ništa nisu izgubile od svog nacionalnog identiteta, ali su sačuvale svoju bezbjednost i objezbjedile stabilan napredak.

Samo je jedno pitanje, da li Dodik radi isključivo u sopstvenom interesu, a do sada je pokazao nebrojeno puta da je to tako, ili postoji neka opcija nacionalnog interesa koja se može podvesti pod tu politiku. Ili obadvoje. To će u svakom slučaju pokazati vrijeme, ali za sada djeluje da je on sebi objezbjedio kartu da ostane blizu stola za kojim sjede glavni igrači, ma koliko to nekima bilo teško priznati. Principijelnost nikada nije ni bila odlika njegove politike, ali to mu se opet nije kod glasača nikada zamjeralo. Bertrand Rasel je govorio da „samo glup i mrtav čovjek ne mijenja svoje stavove.“

Ključni momenat raspleta bi mogao biti okončanje rata i postizanje mira u Ukrajini i novi sporazum u američko-ruskim odnosima. Ta činjenica bi promijenila mnoge stvari.

ISTOK