Cilj Zapada je razbijanje Rusije po scenariju krvavog raspada Jugoslavije

Cilj Zapada je razbijanje Rusije po scenariju krvavog raspada Jugoslavije

Iako se pravi ciljevi rata po pravilu sakrivaju od očiju javnosti i cijela stvar zamagljuje brobom za demokratske i civilizacijske vrijednosti, kako vrijeme odmiče sve se jasnije pokzauje da je krajnji cilj Zapada slabljenje i razbijanje Rusije po već oprobanom scenariju koji se nama desio u bivšoj Jugoslaviji.  Sada se to više i ne krije, samo je pitanje da li će to sa Rusijom biti moguće jer je u pitamnju vojna sila sa neuklearnim potencijalom, a i postoji već viđen naš scenario iz kojeg se može učiti.

Tako je prije nekoliko dana održan sastanak Komisije Senata za sigurnost i saradnju u Evropi (CSCE), poznata još i kao Helsinška komisija Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj je glavna tema bila “moralna i strateška neophodnost podjele Rusije”. Inače, CSCE je nezavisna komisija savezne vlade Amerike koju nadgleda Kongres SAD.

Kako je navedeno na njenim službenim internet stranicama, ova Komisija više od 45 godina “prati poštovanje Helsinškog sporazuma i unapređuje sveobuhvatnu sigurnost kroz promociju ljudskih prava, demokratije i ekonomske, ekološke i vojne saradnje između 57 zemalja OESC-a”.

To je, dakle, još jedan od odbora koje vodi i finansira američka vlada, pa je i sam događaj bio najavljen na portalu, prenosi Net.hr.

U rezimeu panela navedeno je da je “varbarski rat Rusije protiv Ukrajine, a prije toga protiv Sirije, Libije, Gruzije i Čečenije, razotkrio opaki imperijalni karakter Ruske Federacije cijelom svijetu”.

“Agresija je također podstakla razgovor o ruskom unutrašnjem carstvu, s obzirom na dominaciju Moskve nad mnogim domorodačkim neruskim etničkim grupama i brutalnu mjeru do koje je Кremlj suzbio njihovo nacionalno samoizražavanje i samoodređenje”, istakli su učesnici.

Zaključuju da su zbog toga nužne rasprave o “obračunu s fundamentalnim ruskim imperijalizmom i potrebom da se Rusija dekolonizuje kako bi postala održivi akter u evropskoj sigurnosti i stabilnosti”.

“Kao nasljednik Sovjetskog Saveza, koji je svoju kolonijalnu agendu sakrio antiimperijalnom i antikapitalističkom nomenklaturom, Rusija tek treba privući odgovarajući nadzor zbog svojih dosljednih i često brutalnih imperijalnih tendencija”, dodaju oni.

Blic piše da se primjećuje pojmovni prelazak sa “širenja slobode i demokratije” na potrebu za “dekolonizacijom” Rusije. Dakle nešto slično priči o velikosrpskom hegemonizmu koji je bio matrica za razbijanje Jugoslavije kao zajedničke države.

Od promjene režima do prava naroda na autonomiju

Promjena režima

Na početku rata američki je cilj bila degradacija ruskih snaga na mjestu sukoba, nakon čega se počelo govoriti o promjeni režima u Moskvi kako bi se Ruse oslobodilo navodno diktatorskih sklonosti Vladimira Putina i omogućilo im se uživanje u plodovima demokratije, kao i u ostatku slobodnog svijeta.

Bijela kuća se ubrzo ogradila od ideje promjene režima koju je plasirao američki predsjednik Džo Bajden tokom posjete Varšavi u martu.

Međutim, ideja je zaživjela u govorima američkih zvaničnika te u vodećim američkim medijima.

Na sastanku Helsinške komisije postalo je jasno da promjena režima i demokratija nisu dovoljni te da je potrebno zemlju podijeliti na manje političke jedinice da bi mogle biti “slobodne”.

Zaključeno je da je potrebno pružiti značajniju podršku separatističkim pokretima unutar Rusije i dijaspori, te se tvrdilo da bi trebalo težiti samostalnosti Čečenije, Tatarstana, Dagestana, kao i povijesnih oblasti poput Čerkezije.

Na panelu Helsinške komisije uvodnu riječ je imao demokratski kongresmen iz Tennesija Stiv Koen, čovjek koji slovi za “stručnjaka” za rusko pitanje i koji je 2010. boravio u posjeti Srbije u vrijeme kad je predsjednik države bio Boris Tadić.

Koliko je “dekolonizacija” Rusije (suptilnija riječ za podjelu) postala novi pojam, pokazuje i niz nedavno objavljenih članaka.

Atlantik, na primjer, piše da Kremlj “mora ostati bez svoje imperije” da bi se zaustavilo besmisleno krvoproliće.

Dati autonomiju

“Rusija je posljednja evropska imperija koja se odupirala čak i osnovnim naporima dekolonizacije, kao što je davanje autonomije podaničkom stanovništvu. I kao što smo vidjeli u Ukrajini, Rusija je spremna pribjeći ratu da bi ponovo osvojila regije koje smatra svojim vlasništvom. Zapad mora dovršiti projekt koji je započeo 1991. godine. Mora težiti potpunoj dekolonizaciji Rusije”, tvrdi autor Kejs Mičel koji je takođe sudjelovao na sastanku Helsinške komisije.

On kaže da je razočaran “što Amerika nije iskoristila raspad Sovjetskog saveza kako bi uticala i na daljnji raspad Rusije”.

“U okviru Rusije postoje čitavi narodi koji su kolonizovani”, dodao je Mičel, uz napomenu da “u obračunu s fundamentalnim ruskim imperijalizmom postoji potreba da se Rusija dekoloniziuje kako bi postala održivi akter u evropskoj sigurnosti i stabilnosti”.

Erika Marat, profesorica na Visokoj školi za međunarodne bezbjednosne poslove, u okviru Pentagonovog Univerziteta nacionalne bezbjednosti, smatra da “Rusija provodi genocid”, dok je nedavno Leonid Beršidski, novinar i komentator Blumberga, u svojoj analizi zaključio “da rat u Ukrajini nužno znači i povratak imperijalističke Rusije”.

“To je oživjelo i rasprave o tome treba li Rusiju “dekolonizovati” ili možda “defederalizirati” kako bi ugasila svoje imperijalističke ambicije i obuzdala svoju vojnu prijetnju.

Najpoželjniji ishod za Zapad

Raspad današnje Rusije, sličan raspadu Sovjetskog Saveza, smatra se mogućim, a za neke čak i najpoželjnijim ishodom invazije na Ukrajinu”, napisao je Beršidski.

Centar za evropske političke analize (CEPA) početkom juna je objavio na svom portalu poziv za novu strategiju prema Rusiji:

“Muke Ukrajine su uglavnom rezultat zapadnog strateškog neuspjeha. Prvo, pogrešno smo razumjeli raspad SSSR-a.

Tada nam je nedostajala aura imperijalizma i autoritarizma nad navodno demokratskom i prijateljskom novom ruskom državom. Zapadne zemlje ne bi trebale ponoviti tu grešku. Skraćeni izraz za naš cilj bi trebalo biti dekolonizacija.”

Zagovornici ideje o podjeli Rusije uglavnom se pozivaju na riječi Putina, koji je često govorio o “povijesnoj Rusiji”, sa većim dijelom savremene Ukrajine u njenom sastavu.

Logika je sljedeća, ako je moguće razgovarati o centralnoj ruskoj državi, a ne o zemlji u njenim sadašnjim granicama, onda se može tvrditi da je ta jezgra zapravo puno manja od današnje Rusije kada se ogole sva “imperijalna osvajanja”, uključujući i veći dio Sibira prije 1721. kada je Rusija postala carstvo.

Tatarstan, naseljena ruska oblast na Volgi, još jedan je primjer.

Prošle godine je 55 posto učenika u glavnom gradu Kazanju odabralo tatarski za maternji jezik, pa se zagovornici pitaju je li ovo područje, koje je osvojio Ivan Grozni 1552. godine, zaista dio jezgre Rusije.

Isto navode za oblast Tuva, koja se pridružila Sovjetskom Savezu tek 1944. godine i koja je doživjela separatističke nemire početkom 1990-ih, kao i za Dagestan, osvojen početkom 19. vijeka, u kojem manje od četiri posto učenika uči ruski kao maternji jezik.

Dodatni argument je da bi ove regije danas bile nezavisne države da ih je Sovjetski Savez konstitutisao kao “savezne republike”, umjesto kao “autonomne republike” u sastavu Rusije.

Jedna od mnogih karata o zamišljenoj podijeljenoj Rusiji koja se može naći na internetu ostavlja Ruskoj Federaciji samo njezin zapadni teritorij.

Na nju bi se nastavljale “Komi” i “Uralska Republika”, zatim “Sibirska Republika”, “Republika Saha” i “Dalekoistočna Republika”. Na krajnjem jugu bi se našli “Altal”, “Tuva” i “Burjatija”, dok bi jugozapad bio podeljen na osam malih republika – “Mordoviju”, “Tatarstan”, “Udmurtiju” itd.

Putinov odgovor

Da li će ova već prevaziđena i provaljena matrica da da očekivane rezultate? Čini se da je ruskoj strani i Vladimiru Putinu sve odavno i dobro jasno. Probme koji zapadni stratezi imaju u ratu u Ukrajini jeste što je Putin išao uvijek korak ispred njih i imao stratešku prednost koja mu je omogućavala da povuče potez prije Zapada. Tako su se i sankcije od kojih se mnogo više očekivalo, pretvorile u samokažnjavanje prije svega evropskih država, koje su najsnažnije osjetila njihovo povratno dejstvo.

U međuvremenu se Rusija okrenula drugim tržištima i u značajnoj mjeri kompenzovala štetu.

Na vojnom planu Ukrajini i pored silne pomoži Zapada ne ide dobro i Rusija se pokazuje kao država sa dobro organizovanom i modernom armijom, daleko jačom nego što su to bile prve procjene na Zapadu.

Scenario dugog rata, koji se sada pominje, ne ide u prilog ni Rusiji, ali ni Zapadu koji je već u značajnoj mjeri iscrpljen stanim finansiranjem i rata i ukrajinske vlasti. Posebno, rekli bismo Evropi, čije države će se vrlo brzo i izvijesno naći na udaru jačih posljedica ekonomnske krize. Ipak, ovo može biti karta na koju Zapad dugoročno može da igra, jer je u značajnoj mjeri umanjila uticaj i mogućnosti djelovanja Rusije na širem planu. Ali ne treba potcijeniti da i Putin računa na rat na duže staze.

Pri tome ne treba zanemariti ni ulogu trećeg velikog svjetskog igrača Kine, koja još uvijek sa strane, ali sa naklonošču prema Rusiji, prati razvoj događaja. Jer, Kina je svjesna da je ona sljedeća na redu “demokratizacije” i rasparčavanja.

Ono što Zapad može dodatno da zabrine jesu arapske zemlje koje su ozlojeđene američkim intervencijama i monopolom na planu naftne politike u svijetu, pod snažnim jevrejskim uticajem, frustrirane politikom Zapada i prave sve snažniji otklon od nje. Jer, mnogi su već izvukli različite pouke iz prošlosti i niko više nije naivan.

Naravno, uvijek lebdi u vazduhu mogućnost eskalacije sukoba i to je ono što dovodi u pitanje smisao svih ovih političkih igrara. Jer jedan pritisak na dugme bi sve te igre mogao okončati.

ISTOK

 

 

CATEGORIES
Share This