Blagojević: Šta smo bili nekad, a šta smo sad?!

Četvrtog jula ove godine na desetoj redovnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske usvojen je Nacrt zakona o dopuni Zakona o upotrebi zastave, grba i himne.

Piše: Dr Milan Blagojević

Prema tom Nacrtu, dostupnom na internet portalu Narodne skupštine, u članu 8. Zakona o upotrebi zastave, grba i himne dodaje se novi stav (stav 3) koji glasi:

„Zajedno sa isticanjem zastave i grba/amblema Republike Srpske i izvođenjem himne Republike Srpske mogu se isticati zastave i grbovi i izvoditi himne stranih država sa kojima Republika Srpska ima potpisan sporazum o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa, odnosno država sa kojima pojedini ili svi konstitutivni narodi ili Ostali ili građani u Republici Srpskoj imaju zajedničko istorijsko, kulturološko i tradicionalno nasljeđe“.

Prevedeno na jednostavan narodni jezik, iz citiranog teksta da se zaključiti kako bi njegov predlagač i većina u Narodnoj skupštini, kad već Republika Srpska odavno ne može ono što je nekada mogla, da barem na mala vrata vrate u upotrebu grb Nemanjića i himnu Bože pravde, tako što bi ta znamenja države Srbije, kao i zastava te države, bili isticani u Republici Srpskoj.

Recimo u sali Narodne skupštine Republike Srpske, Vladi Srpske, Palati Republike i na bilo kom drugom mjestu.

Drugim riječima, predlagač ovog zakona i Narodna skupština, sve i da nisu svjesni toga (a i te kako jesu svjesni), time nažalost priznaju šta smo nekada bili, a šta smo sada, to jest da smo nekada sva ta znamenja svojim zakonom mogli propisivati, i propisivali smo ih, kao znamenja Republike Srpske, a sad to više ne možemo, pa pošto smo postali nejaki hajde onda da barem pokušamo doakati svemu tome tako što ćemo smisliti da ističemo ta znamenja kao znamenja druge države, a u stvarnosti ćemo time omogućiti da ona tim isticanjem budu tumačena i kao znamenja Republike Srpske.

I da time pojedinci koji su ovo smislili sebe zapišu u istoriji i da se prikazuju narodu kao „borci“ za nacionalnu stvar.
To je, dakle, suština ovog poduhvata koji je nakon usvajanja upućen na javnu raspravu u trajanju od 30 dana.

Zato, dok traje taj rok, nije zgorega reći, odnosno podsjetiti na nekoliko činjenica.

Tek da se to zna i ne zaboravi.

Kao prvo, nisam protiv grba Nemanjića, himne Bože pravde i zastave države Srbije, jer ja ih kao Srbin volim i poštujem. Ali nije važno šta ja o tome mislim i osjećam, već šta je suština svega ovoga, kao i zašto smo nekada s tim u vezi mogli nešto, a zašto danas to više ne možemo.

E upravo tu, u vezi sa tim šta smo nekada bili i mogli, a šta više nismo i ne možemo, većina ovdašnjih ljudi sklona je odgovor tražiti u Ustavnom sudu BiH i odluci tog suda iz 2006. godine, za koju su glasale i srpske sudije u tom sudu, kojom su grb Nemanjića i himna Bože pravde proglašene neustavnim i time zabranjeni.

Međutim, nije to učinio samo taj sud nego je to isto učinio i Ustavni sud Republike Srpske, i to u dva navrata.

Prvi put je to bilo 25. jula 2007. godine, kada je Ustavni sud Republike Srpske (Vijeće tog suda za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa) himnu Bože pravde, čak i samo njenu kompoziciju, proglasio neustavnom jer je njome, kako stoji u odluci tog suda broj UV-4/07, „povrijeđen vitalni nacionalni interes konstitutivnog bošnjačkog naroda“, pošto ta himna, samo „muzičko izvođenje predmetne kompozicije već u prvim akordima asocira o kojoj melodiji je riječ, i time može vrijeđati vitalni nacionalni interes drugih naroda“, kako je istakao Ustavni sud Republike Srpske u toj svojoj odluci.

Stoga identifikacioni simbol treba, kako je takođe ostalo zapisano u istoj odluci, „da predstavlja i odražava interese sva tri konstitutivna naroda koji žive u Republici Srpskoj, ili da je neutralna, što u konkretnom slučaju nije“.

Drugi put, 22. decembra 2008. godine, Ustavni sud Republike Srpske (Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa) je donijelo odluku, broj UV-3/08, kojom je, u suštini iz istih razloga, i grb Nemanjića proglašen neustavnim, a time i zabranjen u Republici Srpskoj.

S obzirom na ove dvije odluke Ustavnog suda Republike Srpske, kao i već navedenu odluku Ustavnog suda BiH iz 2006. godine, biće nesumnjivo važno vidjeti kakva će biti pravna sudbina Nacrta zakona s početka ovog teksta, jer se sasvim izvjesno može očekivati da će neko od zainteresovanih i ovlašćenih subjekata podnijeti zahtjev za ocjenu njegove ustavnosti pred nadležnim ustavnim sudom.

Dok čekamo da istekne rok za javnu raspravu, kao i dok budemo čekali odluku nekog od nadležnih ustavnih sudova o ovom Nacrtu nakon što bude usvojen kao zakon, nije zgorega ukazati i na još nešto sadržano u njemu, a što sam ostavio za kraj.

Naime, u usvojenom Nacrtu zakona stoji da bi se, ako bude usvojen, u Republici Srpskoj mogle isticati i zastave i grbovi drugih država i izvoditi njihove himne, ako se radi o državama sa kojima pojedini ili svi konstitutivni narodi ili Ostali ili građani u Republici Srpskoj imaju zajedničko istorijsko, kulturološko i tradicionalno nasljeđe.

Prevedeno na jednostavan narodni jezik, to će značiti da ćemo ovim zakonom, dosljedno i jednako primjenjenim prema svima, doći u situaciju da nam, recimo ako to zatraže bošnjački poslanici u Narodnoj skupštini ili bošnjački delegati u Vijeću naroda Republike Srpske, sjednice tih tijela počinju i intoniranjem himne Republike Turske, a ne samo himnom Bože pravde, te da u prostorijama tih i drugih institucija Republike Srpske stoje i grb i zastava Republike Turske, a ne samo grb i zastava Republike Srbije.

Kad se i ovo uzme u obzir, ne mogu se oteti utisku kako ovdje kod nas nema kraja ne samo našem potonuću nego ni silnim apsurdima.

BN