No to nas ne može iznenaditi: sve je to logična posljedica nesposobnosti i odsustva vizije kod naših političara, a i interesa mnogih domaćih i stranih aktera da se pristupanje EU razvlači. U tu svrhu kod nas Srba već nekoliko decenija vodi se intenzivna anti-„Zapad“ kampanja koja je u prethodnom periodu prerasla u pravu histeriju.
Kada čovjek pogleda programe poput Happy, Pink, ili režimskih medija u RS, ne može izbjeći utisak da je „Zapad“ izvor svakog zla i nesreće na planeti. Tako, kada Putin napadne Ukrajinu, masa „patriotski odgovornih“ analitičara utrkuje se da nam dokaže kako su glavni krivac za to zli Ameri i njihovi poslušnici iz EU. Kada Hamas napadne Izrael ili Izrael Gazu, nema sumnje da iza toga stoji CIA. Kada nas zadese poplave, ili Tursku zemljotres, opet je to djelo HAARP tehnologije u službi američko-evropskog hegemonizma. Najnoviju izvedbu ove lude histerije ponudila nam je nekada ozbiljna Politika:
Sledeći korak u antizapadnoj kampanji je tvrdnja o moralnoj dekadenciji i posrnuću Zapada čije „pretjerane slobode“ vode u moralnu propast čovječanstva. A pikantno finale ove sulude kampanje po pravilu čine vlažni snovi o skoroj propasti Zapada. Omiljeni autor naših političara i „patriotskih“ intelektualaca je Osvald Špengler koji je još prije sto godina napisao neispunjeno četverotomno proročanstvo „Propast Zapada“. U našoj verziji to je odomaćeno kao teza o skorom raspadu EU i opadanju moći i značaja SAD.
Nažalost, ova suluda kampanja daje rezultata: ankete pokazuju da je podrška pristupanju EU kod Srba konstantno niska. Kako bi i moglo biti drugačije: bombardovani stalnim antiZapadnim narativima i pri tome zlovoljni usljed poraza koje smo u nedavnoj istoriji doživjeli u sukobima sa Zapadom, mi se teško možemo oduprijeti paklenoj zavjeri naših „elita“. Koje se zarad svog interesa ne libe da žrtvuju generacije: antizapadna kampanja koju provode naše političke i „intelektualne“ „elite“, u sadejstvu sa režimskim medijima i SPC, po svojim je posljedicama jedan od najgorih zločina protiv našeg narode i države.
Ovi antizapadni narativi utemeljeni su na fundamentalnom nerazumijevanju značenja onoga šta „Zapadna“ civilizacija predstavlja i šta „Zapad“ zapravo jeste. Znamo li mi uopšte protiv čega smo? To je važno razumjeti, jer nam omogućava da shvatimo bolnu stvar: zašto nam djeca bježe iz naših društava – a pri tome ne odlaze u Kinu ili „bratsku“ Rusiju.
Moralne vrijednosti
Riječ „Zapad“ prije svega označava fascinantne vrijednosti, najčovječniji skup moralnih ideala do kojeg je ljudski rod da sada dobacio. Oni su ovjekovječeni u Američkom ustavu i francuskoj „Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina“. Kojom je francuski narod, u zanosu Prve Republike, po prvi put u političkoj istoriji obznanio da priznaje bazična ljudska prava kao neotuđiva („prirodna“) prava svakog ljudskog bića na planeti zemlji. To nije deklaracija o pravima Francuza, niti građana Francuske republike. Već deklaracija o pravima svakog čovjeka na planeti Zemlji i svakog građanina, bilo koje države na svijetu. Francuzi su proglasili da ljudima priznaju ta prava čak i ako im vlade njihovih vlastitih država ne priznaju ta prava! Ostale nacije Zapada ubrzo su i same prihvatile taj proglas i on je postao univerzalna ideja vodilja ka svijetu kakav bi trebao biti.
Bilo da su Srbi, Ameri, Francuzi, Indonežani, Jevreji, mušarci ili žene ili gender neopredijeljeni, bogati ili siromašni, crnci ili bijelci, hrišćani, muslimani, budisti, straight ili homoseksualni … ljudi imaju određena prava koja su superiorna bilo kom pravnom pravilu koje stvara neki Parlament.
Ta jednostavna, ali istovremeno i duboko fascinantna ideja je originalno Zapadna – ako postoji bilo gdje drugdje na planeti, postoji samo po prihvatanju ili nametanju.
Istorija
Zapad je i dominantna sila svjetske istorije. Nema potrebe nabrajati bitke i osvajanja – međusobna i ostalih kontinenata. Aleksandra Makedonskog, Imperijum Romanum, španskog đenovljanina Kolumba, portugalce Magelana i Vaska de Gamu, engleskog gusara Drejka, iskrcavanje na Mjesec. Istorija svijeta se dominantno odlučivala na teritoriji Zapada, a moć Zapada je sila koja je vijekovima dominantno oblikovala istoriju ljudskog roda. To radi i danas. Na „Zapadu“ su nastale i razvile se do nevjerovatnih razmjera savremena nauka, tehnologija, Prosvetiteljstvo i Renesansa, frižider i TV, medicina, kompjuteri, mobiteli, lokomotiva, automobili, Apple, Google, Microsoft … Unatoč tvrdnjama apokaliptičnih mračnjaka: nikada ni jedna civilizacija nije dala ni blizu toliko, a malo je vjerovatno da će u doglednoj budućnosti i dati. Gotovo sve što ove naše antiZapadne „patriote“ koriste u toku dana u svome domu smišljeno je i stvoreno na mrskom Zapadu.
Ideja svjetskog mira
Zapad je i civilizacija koja je nakon 1945. uradila nemoguće: realizovala Kantovu doktrinu o „Vječnom miru“. Čiji Prvi član kaže: preduslov za svjetski mir je da „ustav svake države bude republikanski“ – što će reći da sve nacije odbace diktature i dobace do nivoa da priznaju svim ljudskim bićima jednaka prirodna prava. Takav svjetonazor omogućio je Zapadu da prevaziđe drevne animozitete. Da nakon nevjerovatnih viševijekovnih pokolja koji su kulminirali u dva svjetska rata uđe u period smiraja poznat kao „Pax Americana“ – mir koji traje od 1945. pa evo sve do danas. Zašto je rat između Francuske i Njemačke danas nezamisliv? Zato što građani tih država, građani Evrope, priznaju jedni drugima bazična prava i suverenitet nad vlastitom sudbinom. Niko u EU više ne negira pravo drugoga da određuje svoj život i put svoje zemlje. Niko u Francuskoj više ne sanja o Imperiji, niti se u Austriji govori o obnovi Habzburškog carstva. Za razliku od naših glupih „patriota“ koji i dalje sanjaju nemoguće snove o Dušanovom carstvu i osporavaju identitet i samostalnost npr. Crnogoraca; ili Putina koji osporava identitet Ukrajinaca i govori o Ukrajini kao „komunističkoj tvorevini“.
Multi-Kultura
Zapad je više od svega simbol globalizacije. Divergentna multikulturna, multinacionalna i multidržavna civilizacija bez presedana u Istoriji.
Kao što u svom političkom projektu uključuje različite nacije, države, religije i svjetonazore – od Evrope i SAD pa sve do Australije, Novog Zelanda, Južne Koreje, Japana, tako i u kulturi, Zapad sintetiše sve. U pitanju je do krajnosti inkluzivna kultura zasnovana na jedinstvu različitosti dovedenoj do svog maksimuma. Ona uključuje tako različite scene kakva je NYC i LA, Pariz, Amsterdam, London, Beograd, Tokijo, pa sve do muzike Aboridžina. Kreće se u rasponu od glupih happy-end sapunica, preko blokbastera tipa Star Wars, do remek djela kakva su „Apokalipsa danas“ i „Lovac na jelene“. Zapad je riječ koja obuhvata tako različite stvari kakve su Mikelanđelo i Van Gog, Pikaso i Dali, Betoven i Pink Floyd, Evrovizija, „pop“, rep, tehno, hip-hop, Vagner i Karmen, Madona i Pavaroti. Hipici, anarhisti, religijski i ideološki fanatici. Španska korida i fudbal, Vimbldon i ideja Olimpijade.
Zapad je drugo ime za odsustvo cenzure i neprekidnu poplavu ideja, koncepcija, pokušaja i stilova života. Ako bi se željelo jednom riječju definisati „Zapad“ najtačnije bi bilo reći: nehomogenost. Jedinstvo u različitosti koje je miljama suprotno od „jedinstva“ uniformnosti o kojoj maštaju naši domaći antizapadnjaci. Nikada ni jedna civilizacija u dosad zabilježenoj istoriji nije bila tako divergentna, a ipak ujedinjena.
Politički genije Zapada: ograničena vlada i podjela vlasti
Mnogi koji danas prizivaju propast Zapada ne shvataju da to nije propast zapadnih političkih elita. Loših i korumpiranih kakvi su političari bilo gdje na svijetu. Na Zapadu su još i najmanje loši usljed toga što je Zapadni politički genije izmislio doktrinu checks-and-balances koja ipak ograničava političare da se izvrgnu u otvorene diktature kakve imamo u Sjevernoj Koreji, putinističkoj Rusiji ili mnogim drugim „nezapadnim“ zemljama. Nisu političari Zapada ni bolji ni pametniji od naših – oni bi takođe rado uspostavili autokratije samo kad bi mogli. Ono što ih sprječava je sofisticirana kombinacija demokratske političke kulture i sistema ograničene vlasti. Zato Tramp ili mlađi Buš ne mogu postati Putin iako očito imaju sklonosti ka toj vrsti politike. Baš zato naši političari forsiraju antizapadne narative: ulaskom u Zapad oni ne bi mogli biti „mali Putini“ koji vladaju po 20+ godina.
Propast Zapada ne bi bila propast zapadnih političkih klika – takve, samo još gore, postoje na mnoštvu drugih dijelova planete.
Već bi to bila propast onih ideala i vrijednosti koje su utemeljile Modernu i svijet kakav danas imamo. Samo potpuno lud čovjek i potpuno sluđen narod mogli bi priželjkivati tako nešto.
Aleksandar Savanović/Buka
