Aleksandar Savanović: Novi Svjetski Poredak

Prije nekih dvadesetak godina omiljena tema naših teoretičara zavjera svih vrsta i fela bio je „Novi Svjetski Poredak“. Tako smo mogli čuti najmaštovitije zamisli tipa da je New World Order projekt masonske, vatikanske ili čije već konspiracije da se podjarme svjetske nacije u ime neke poluskrivene vlade odabranih. I slične, ponekad baš fantastične zamisli. Iznenađujuće ali ta se tema odnedavno ponovo pojavila, ali sa sasvim novim sadržajem i smislom, u kontekstu rata u Ukrajini.

„Atlantski“ Poredak

Uvijek kada se govori o kreiranju nečeg novog nije loše promisliti o onome starom – što već imamo. Postojeći svjetski poredak formiran je na principima koje je Ruzvelt 1941. nametnuo evropskim nacijama kao uslov da se Amerikanci uključe u rat. To je dokument poznat kao „Atlantska povelja“. I naša tadašnja država je jedan od potpisnika. Njime se u prvom članu SAD i Britanija izričito obavezuju da nakon pobjede neće imati nikakve zahtjeve za teritorijalna proširenja, a isto se zahtjeva i od svih ostalih potpisnica. To je ono što danas znamo kao princip „teritorijalnog integriteta“. Drugi član govori o pravu naroda na samoopredjeljenje: odnosi se na to da nacije same određuju ne samo gdje žele da žive, već i poretke u kojima žive i da im se isti ne mogu nametati silom. Ti principi su, unatoč svim istorijskim izazovima i nepoštovanju od različitih aktera, ipak ostali kao mjerodavna filozofija međunarodnog prava.

Snagu tih principa mogli smo vidjeti na primjeru Kosova. Sa stanovišta Atlantske povelje nikakva okupacija nečije teritorije ne dolazi uobzir, bez obzira na „opravdanja“ (ekonomsko izrabljivanje, kulturna pripadnost, istorija i sl), koja se za to mogu dati. Bilo kakve promjene granica moraju biti 1) zahtjevane od strane naroda koji tu živi (načelo samoopredjeljenja); i 2) uz saglasnost države kojoj se oduzima teritorija (nečelo teritorijalnog integriteta). Stoga sa stanovišta postojećeg međunarodnog prava bilo kakva unilateralna secesija nije moguća. U praksi to znači: Srbi u RS, Albanci na Kosovu ili Rusi u DNR i LNR mogu da traže svoju nezavisnost (pravo naroda na samoopredjeljenje). Ali da bi njihova nezavisnost bila legalna ona mora biti priznata od strane dotične države (princip teritorijalnog integriteta). Idealan tip tog modela je odvajanje Crne Gore od Srbije: Srbija je priznala izlazak CG iz zajedničke države i zato tu nema ništa sporno. Međutim to nije slučaj sa Kosovom. Zato čak i u situaciji da sve države svijeta priznaju Kosovo, kosovska nezavisnost je ilegalna sve dok to ne uradi i Srbija. Nikakvih „Sui Generisa“ tu nema. U pravu ne možete biti malo trudni – ili ga poštujete ili ne.

Koliko su ovo moćni principi najbolje pokazuje njihovo dejstvo na slučaju Kosova. Iako su najmoćnije države svijeta poput SAD i većine EU prekršile međunarodno pravo i priznale unilateralnu secesiju, te snažno lobirale i pritiskale i UN i pojedinačno države širom svijeta, ipak većina država ne priznaje Kosovo. Srbija je mala zemlja i nije bila u stanju da silom odbrani svoju teritoriju, njeni kapaciteti lobiranja po svijetu su neupredivo manji od SAD i EU, ali njen teritorijalni integritet ipak priznaje većina planete. Ono što je dalo snagu Srbiji u ovom slučaju je međunarodno pravo zasnovano na principima Atlantske povelje. Važno je razumjeti: kosovska nezavisnost se ne priznaje ne zato što je to „kolijevka srpstva“, niti zato što su tamo Trepča i rude – već zato što se poštuje teritorijalni integritet Srbije.

Zato je i agresija Rusije na Ukrajinu ilegalna. Kao jedno od opravdanja rata Putin je naveo da je „Krim vijekovna ruska teritorija“, „Odesa ruski grad“ i sl, da u DNR/LNR žive Rusi koji hoće nezavisnost itd. To su sve irelevantni argumenti. Da bi aneksija DNR i LNR bila legalna ona mora dobiti saglasnost Ukrajine. Dok god se to ne desi, u pitanju je puka okupacija.

Oba slučaja pokazuju snagu postojećeg međunarodnog prava: ono štiti slabije države od agresije jakih, jer čak i da one okupiraju dio teritorije slabijeg, kao što je to urađeno sa Kosovom ili DNR i LNR, ta teritorija neće biti priznata i čim se omjer snaga promjeni stvari će se resetovati na prethodno stanje.

New World Order: Izvorna ideja

Prethodni opisani poredak funkcionisao je na nivou UN i više je bio deklarativnog karaktera. Što je i otvaralo prostor za iskakanja. Zato je od samog početka postojala tendencija da se on podigne na nivo formalnih propozicija. Upravo na to se odnosi formulacija „Novi Svjetski Poredak“. Ideja je zapravo da se dogodi formiranje neke vrste “planetarne konfederacije”. Ona bi nastala tranzicijom iz već postojećih institucija. Tako bi Generalna skupština UN prerasla u planetarni Parlament, Savjet bezbjednosti u neku vrstu svjetske vlade, a World Bank i IMF bi se reformisali u svjetsku centralnu banku. NATO, uz uključenje Rusije, Kine i ostalih nuklearnih sila bi predstavljao svjetskog policajca i monopol legitimne (odobrene od strane UN) sile. Međunarodni sud pravde ne bi samo rješavao sporove između država, već bi i bio nadređen nacionalnim sudovima u personalnim parnicama. Jasno je da bi ove institucije morale značajno proširiti svoje ovlasti u odnosu na ono što sada postoji. Novi Svjetski Poredak znači fundamentalnu promjenu u shvatanju „atlantskog“ principa suvereniteta država: nacionalne države bi u nekoj mjeri morale redukovati svoj suverenitet i prenijeti ga na institucije Novog Svjetskog Poretka. Recimo Centralne banke država ne bi mogle suvereno upravljati monetarnim politikama, s obzirom da je globalizovana ekonomija snažno umrežena tako da pojava krize u jednoj zemlji pogađa i ostale igrače. U suštini cijeli projekt je i zasnovan kao logičan odgovor na izazove koje donosi globalizacija: ako su rizici transnacionalni (npr globalno zatopljavanje, ekonomske krize itd) onda i mehanizmi reagovanja moraju transcendirati nacionalnu državu.

U okvirima zapadnjačke političke misli ova se doktrina često shvatala kao ideološki antipod neoliberalnoj globalizaciji koja je takođe podrazumjevala redukciju suvereniteta nacionalnih država, ali sa mnogo manjim ovlastima naddržavnih institucija. Kao što je to često slučaj, tema je bila manji-ili-više države – u ovom slučaju svjetske. Za razliku od neoliberala koji su se zalagali za deregulaciju i na državnom i na međudržavnom nivou, zagovornici Novog Svjetskog Poretka zastupali su tezu da mi „ne možemo imati globalnu ekonomiju bez globalnog poretka“, kako je to svojevremeno rekao Džordž Soroš, jedan od strastvenih zagovornika Novog Svjetskog Poretka. No u oba slučaja dvije stvari su se podrazumjevale: doktrina o pravima (kako je zapisana u Povelji) i aksiom neagresije – tj zabrana bilo kakvog nasilnog pristupa u međunarodnim odnosima. Takođe u oba slučaja radi se o uspostavljanju stabilnog svijeta zasnovanog na međunarodnom pravu i pravilima ponašanja. Hard Power se potpuno izbacuje i dopuštaju se samo metode iz domena Soft Power. Izuzev kada neko prekrši poredak. Tada se, u slučaju Novog Svjetskog Poretka aktiviraju instrumenti sile (prošireni NATO), a u slučaju neoliberalne globalizacije formira ad hoc „koalicija voljnih“ da kazne prekršioca.

Trampistička tranzicija

Sve do prije par dana djelovalo je da će neki od ova dva modela uistinu i biti model budućeg svjetskog poretka koji se počeo pojavljivati unazad 15-20 godina. U svakom slučaju djelovalo je nevjerovatno da se može desiti regresija na sirove, nedvosmislene i otvorene odnose moći. Koliko god to izgledalo šokantno, ali čovječanstvo se ovih dana, čini se, kreće upravo u tom smijeru.

Prethodnih godina svi smo strijepili šta će biti u Ukrajini i da li će se kriza proširiti u nešto mnogo gore. No Putin zapravo, sem u apokaliptičnom scenariju bacanja bombe, nikada nije mogao da napravi krizu svjetskih razmjera. Iz prostog razloga što su kapaciteti Rusije isuviše mali. Njen GDP je na nivou Teksasa ili Italije. Zato je sva njegova priča o promjeni svjetskog poretka bila obični maštarija za desničarske fantaziranja. Međutim, Tramp ako želi da poremeti svjetski poredak to i može da uradi jer su mu na raspolaganju enormini kapaciteti Amerike – od supermoćne ekonomije, preko vojske, pa sve do dolara. Čini se da nema više dilema da on to i radi. Način kako on to radi je upravo šokantan.

U principu tri su alternativna modela planetarnog političkog poretka. Prvi je sistem ravnoteže imeđu sila koje su dovoljno jake da se unište u eventalnom sukobu. Primjer za to je hladnoratovska ravnoteža. Drugi model je hegemonija jedne supersile, koja je dovoljno superiorna oponentima da ih može držati pod svojim diktatom. Klasičan primjer toga je Rimska Imperija. Treća alternativa je sofisticirani sistem planetarne kooperacije koji bi uključivao međunarodne organizacije za potrebe arbitraže kako su to predviđale i doktrina Novog Svjetskog Poretka i neoliberalne globalizacije.

Trampova ocjena da je unpolarni svijet stavljen ad acta je sasvim tačna i dobrodošla. Planetarna dominacija SAD završila se bar 15 godina prije rata u Ukrajini – u onom smislu da SAD imaju kapacitet da nameću svoju volju širom planete.

Za razliku od prethodnih SAD administracija ova Trampova je odlučila da prizna tu realnost i sasvim jasno kaže da nema više ni volje ni kapaciteta da se na dosadašnji način angažuje u svijetu. „America first“. Državni sekretar SAD Marco Rubio unipolarnost je nazvao „anomalijom završetka Hladnog rata“. Tramp je već počeo sa povlačenjem američkih vojnika iz njihovih baza razasutih širom svijeta, računajući i one u Evropi, a već je ukinuo internacionalne programe pomoći poput USAID. To je nužna posljedica promjene na globalnoj šahovskoj tabli i trampisti su, dakle, sasvim u pravu kada tvrde da je „unpolarni svijet“ nestao sa scene. To su, kako smo vidjeli, već odavno predviđale i doktrina Novog Svjetskog Poretka i doktrina neoliberalne globalizacije. No pravo pitanje je šta nastaje. Sudeći po Trampovoj retorici oni su se po svemu sudeći odlučili za prvi model – ravnotežu između regionalnih sila. I to u vrlo surovoj verziji. To znači da će svijet biti podjeljen na sfere uticaja i vođen pravom jačeg. Nešto slično onome što smo vidjeli na Jalti 1945.

To je potencijalno veoma tužna perspektiva za sve male narode: oni će biti ostavljeni na milost hira svjetskih moćnika. Tako smo već vidjeli da Tramp ne samo da ne vidi ništa sporno u Putinovoj aneksiji ukrajinskih teritorija, već štaviše i sam najavljuje slično postupanje – npr. glede Grenlanda. On zahtjeva od Ukrajine prepuštanje prava na mineralna bogatstva te zemlje i prijeti odmazdom ako ona ne prihvati njegove uslove. Njegovo trgovanje sa Putinom glede Ukrajinskih prirodnih resursa podsjeća na siroviju i sasvim otvorenu verziju Hitler-Staljinovog dogovora o rasparčavanju Poljske. Prema pisanju WSJ Putin je predložio da dio mirovnog sporazuma bude davanje prava američkim kompanijama na rudna bogatstva teritorija koje su pod ruskom kontrolom.

Elon Musk je čak zaprijetio Ukrajini isključenjem sa Starlinka – tj. gubitak interneta, ukoliko ne pristane da izdiktirane uslove. Kada je Zelenski odbio da potpiše ovaj sramni prijedlog uslijedila je masovna kampanja njegovog delegitimisanja i zahtjevi za smjenom. Tramp nam jasno i sasvim otvoreno poručuje: ako ne slijedite diktat ne možete ostati na vlasti. Naravno da su velike sile i do sada bile vođene svojim interesima, ali ovako otvoreno i javno obznanjivanje pljačke tuđih bogastava je upravo šokantno. Time se šalje jasna poruka svim ostalim koji bi se ubuduće pobunili. Naši obožavatelji Trampa treba da se zapitaju šta će biti ako se on i Mask dosjete žitnica Vojvodine ili litijuma Šumadije. Na primjeru Kosova vidjeli smo da pravo, kako-tako, štiti male države čak i pred pritiskom najmoćnijih igrača. U trampističkom svjetskom poretku takve zaštite neće biti. Da bi bili bezbjedni moraćete biti dio nekog moćnog saveza.

Panevropeizam

Ključna promjena i ispit za trampističku doktrinu međunarodnoh odnosa biće odgovor Evrope na taj izazov. Trampisti su u nekim stvarima u pravu: nelogično je, pa i nemoralno da 80 godina od WW2 i 35 godina od rapada SSSR evropljane i dalje čuvaju američki vojnici, na račun američkih poreskih obveznika. To je ponižavajuće i za samu Evropu.

Mnogi potcjenjuju Evropu i to potcjenjivanje je postalo neka vrsta pomodarstva kod analitičara. Međutim, ne treba zaboraviti da je to milenijumska kultura, milenijumske nacije i nesumnjivo najveća civilizacija u istoriji čovječanstva, koja je tokom svoje duge istorije prevladavala mnogo veće izazove od ovog trampističkog udara na svjetski poredak. Osim toga, Evropa je ekonomska sila. Često se raspravlja o tome da li su no1. SAD sa GDP od 26 triliona$ ili Kina sa 23 trilona$. Dok se EU na trećem mjestu sa 22 triliona$ sasvim ignoriše. Ali kada posmatrate Evropu u cjelini, dakle sa Britanijom, Švajcarskom, Norveškom i ostalima koji nisu u EU, onda je Evropa an pari sa SAD. Uslov da ta ekonomska moć ima svoj izraz u političkoj moći je jedinstvo evropskih nacija. Bilo kakva politika „Francuska first“, „Njemačka first“ itd. vodi u razbijanje Evrope i taj supermoćni konglomerat pretvara u niz manje-više beznačajnih aktera. Zanimljivo je, i više nego zabrinjavajuće, da Trampova administracija podržava otvoreno anti-Eu stranke. J.D.Vance se sastao sa liderkom AfD netom nakon što je ona izjavila da će ako dobije izbore pokrenuti proces izlaska Njemačke iz EU, a Elon Musk je dao ogromnu logističku podršku AfD kampanji. Merz je netom nakon izbora izjavio da je američko miješanje u izbore u Njemačkoj bilo i veće nego ono od strane Putina. Slično je sa LePen u Francuskoj i mnogim drugima. Sve češće možemo čuti ozbiljne analitičare da upozoravaju kako prava meta Trampove administracije nije ni Putin, ni Ukrajina, već upravo Evropa. I u tim teorijama zavjere ima zlokobne logike: Rusija zapravo u dogledno vrijeme ne može konkurisati američkoj moći ni na jednom planu. Ali Evropa može. Njemački vicekancelar Habeck optužio je Trampa za “napad na evropske vrijednosti”. Poznati njemački političar Gideon Rachman je na pitanje FT “da li SAD smatra neprijateljem Evrope” odgovorio nedvosmisleno: “Yes”. Bijesan zbog ponašanja Trampa Michael Roth je objavio da je “sa transatlantskim savezom završeno”.

Dobra vijest je da su iskusni evropljani svjesni izazova trenutka i urgentno su i dobro reagovali u više važnih pravaca ovih dana. Prvo, oni su jasno pokazali ambiciju za evropskim jedinstvom. Danska premijerka je izjavila: “Ne vjerujem u politiku ‘Denmark first’ … Vjerujem u politiku zajedničkih vrijednosti i kooperacije.” Čak je i britanska vlada objavila da 58% građana podržava reujednjenje sa EU. A nova njemačka vlast je rekla ono što je donedavno bilo nezamislivo: da joj nije neprihvatljivo da i Turska bude dio priče. Erdogan je uzvratio sa: “Ukrajina treba da bude dio NATO”.

Drugo, sasvim jasno su demonstrirali svijest o neophodnosti kreiranja evropske vojne moći. Bukvalno sve ključne evropske država najavile su drastično povećanje vojnih budžeta, a Makron je obnovio ideju evropske armije. Neutralna Švajcarska je već najavila da će biti dio te priče. Istovremeno je usaglašen ogroman paket vojne pomoći Ukrajini, najveći dosad, čime se demonstrira da Evropa ostaje privržena načelu teritorijalnog integriteta. Predsjednik Finske izjavio je da će Ukrajina “biti dio Evrope u punom smislu – ne samo političkom, već i vojnom.” Ako tome dodamo da su i birači na izborima u Njemačkoj reagovali na sličan način – birajući Merza koji ima jasnu politiku ujedinjene i do zuba naoružane Evrope, i odbrane Ukrajine po svaku cijenu, stvar daje osnova za optimizam.

BUKA