Aleksandar Savanović: Događanje naroda i smjena vlasti
Ovih dana svjedočimo najvećem “događanju narda” na ovim prostorima još od petooktobarskog rušenja Miloševićeve diktature. Studenti Srbije podigli su svoj glas protiv vladajućeg režima i svojim buntom mobilisali su veliki broj građana. Epske scene koje smo ovih dana gledali tokom marša studenata prema Novom Sadu, te masovni skupovi podrške u gotovo svim gradovima Srbije, svjedoče da je vlast u Srbiji u velikoj mjeri izgubila legitimitet, te da je održavanje postojećeg režima problematizovano. To postavlja pitanje na koji način se smjena može kredibilno dogoditi. Teorijski, stvar je kristalno jasna.
Prema savremenom konstitucionalizmu, nosioci suverenosti su građani, koji međusobno, nekom vrstom “društvenog ugovora” (ustava) kreiraju državu. Ustavom su definisane institucije vlasti (računajući i njihove nadležnosti, mandate, načine izbora itd) koje izvršavaju volju suverena, tj. građana – najčešće su to parlament, vlada, sudovi itd. S obzirom da ovi organi postoje na osnovu volje naroda, narod, kao onaj koji ih je svojom voljom kreirao, uvijek može da ih opozove ili čak ukine. To je smisao čuvene prve rečenice američkog ustava: “We the people of the United States…” Ako se, pak, samo ne slažu sa nekom odlukom vlade, građani imaju ustavno pravo da ospore tu odluku. Svi ustavi savremenih država eksplicite priznaju to pravo. Npr. Član 2. Ustava Republike Srbije glasi:
Suverenost potiče od građana koji je vrše referendumom, narodnom inicijativom i preko svojih slobodno izabranih predstavnika. Nijedan državni organ, politička organizacija, grupa ili pojedinac ne može prisvojiti suverenost od građana, niti uspostaviti vlast mimo slobodno izražene volje građana.
Šta ovo znači u političkoj praksi? Moguća su tri scenarija.
1. Građanska neposlušnost
Prvi scenario odnosi se na situaciju kada se građani ne slažu sa nekom konkretnom odlukom ili politikom vlade, zakonom koji je donio parlament i sl. Dakle, radi se o situaciji kada vlada nije prekoračila svoja ovlaštenja, donijela je odluku u skladu sa ustavom propisanim procedurama, ali građani se ipak ne slažu sa tom odlukom/zakonom/politikom. U takvoj situaciji građani imaju pravo da se organizuju i prinude vladu da promijeni politiku. To je ono što je u navedenom Članu 2. Ustava Srbije nazvano “narodna inicijativa”. U teoriji se češće koristi Rolsov termin “građanska neposlušnost”. Recimo, građani Srbije su to nedavno uradili po pitanju iskopavanja litijuma, a sada traže po pitanju kažnjavanja odgovornih za tragediju u Novom Sadu. Važno je razumjeti: ovdje se ne traži smjena vlasti, već samo promjena određene odluke/politike/zakona. Ako je zainteresovana grupa građana u stanju da mobiliše većinu u zemlji vlada je primorana da reaguje i koriguje svoju politiku. Vlada može da provjeri da li osporavanje njene odluke ima većinsku podršku nekim od standardnih mehanizama: npr. moguće je napraviti referendum o iskopavanju litijuma. Ukoliko se ispostavi da su građani protiv, a vlada nastavi po svome, ona postaje de facto diktator koji je uzurpirao vlast: takva vlast ne provodi volju građana, već im nameće svoju volju.
- 2. Smjena vlasti
Drugi scenario događa se kada građani žele da opozovu vlast koju su sami izabrali na izborima. U modernim demokratijama postoje ustavni mehanizmi kojima se to obavlja – poput impičment procedura ili prijevremenih i vanrednih izbora. To omogućava da se u normalnim i zdravim demokratijama opoziv događa bez posebne drame.
Postavlja se, međutim, pitanje šta znače termini “građani” ili “većina” u ovoj situaciji? Ako je vlast izabrana na demokratskim izborima onda iza nje stoje glasovi većine. Naravno, moguće je da je vlast radila tako da je u međuvremenu izgubila povjerenje građana, i oni imaju pravo da je smjene ne čekajući naredne izbore. No suštinska stvar je da demonstracije ne mogu dovesti do promjene vlasti koja ima demokratski legitimitet, već samo do raspisivanja novih izbora u kojima bi se testiralo da li iza zahtjeva za smjenom uistinu stoji većina građana. Nezadovoljni građani ne mogu tek tako tražiti da vlast odstupi, a da “predstavnici naroda” sjednu u ministarske fotelje. Plenumi ne mogu preuzeti vlast (njihov smisao je da koordinišu djelovanje nezadovoljnih građana i budu stalna prijetnja vladi jer mogu brzo okupiti masovnu podršku). Takođe, nikakva ekspertska ili nestranačka vlada nije legitiman zahtjev. Niko od njih nema demokratski legitmitet i to bi bio državni udar. Protestanti, koliko god ih bilo, nisu “narod”, već dio tog naroda. Da li i većinski, tek treba vidjeti – na izborima. Prema tome, vlast se opoziva isključivo na isti način kako je i birana – izborima. U protivnom imali bi situaciju “tiranije manjine”, u kojoj nezadovoljna ali glasna manjina nameće svoju vlast većini.
Međutim, u specifičnoj situaciji kada je proces demokratskih izbora kontaminiran, opoziv vlasti nije moguće izvršiti standardnom procedurom. To je situacija koju trenutno imamo u Srbiji. Izborni proces je upitnog legitimiteta iz više razloga: od potpune dominacije vladajuće stranke na javnim medijima i njenog lidera koji se u pravom orvelovskom maniru 24/7 ne skida sa TV, preko destrukcije javnog diskursa koji je pretvoren u nesnosni rijaliti najniže vrste, pa sve do masovnih svjedočanstava o izbornim krađama i neregularnostima.
U takvim uslovima očito nije moguće provesti normalne izbore, pa shodno tome de facto nije ni moguće smijeniti vlast unutar postojećih ustavnih aranžmana. Zato postoje dodatni demokratski mehanizmi poput recimo “prelazne vlade” – kojoj je zadatak da obezbijedi regularne izbore. Postoje i druge mogućnosti – npr. prepuštanje kontrole izbornog procesa nekom eksternom tijelu – npr. predstavnicima EU. No, demonstranti u Srbiji su se odlučili za najstandardnije rješenje – prelaznu vladu. Važno je razumjeti sljedeće: prelazna vlada nije vlada u pravom smislu te riječi, već – kako joj i samo ime kaže, tranzicioni organ koji treba da omogući povratak sistema u demokratsku normalu. U ovom slučaju da obezbijedi uslove za kredibilne i poštene izbore. To je njen de facto jedini posao. Zato se ona uobičajeno i postavlja na relativno kratak period – tek koliko je potrebno da se pripremi prostor za regularne izbore.
Dakle, predstavnici vlasti su sasvim u pravu kada kažu da se vlast “neće smjenjivati ulicom”. No, niko to ni ne traži. Unatoč PINK/Happy/Informer kampanji, studenti, i građani koji ih podržavaju, ne traže vlast, već demokratiju. Oni nisu postavili zahtjev za preuzimanjem vlasti, već za rehabilitacijom demokratije – tj. kredibilnim izborima. Sama vlast je radila tako da je urušila demokratiju i potpuno devastirala izborne procese. Zato se sada zahtjev svodi na prelaznu vladu. Jer zadatak prelazne vlade nije da vlada, već da pripremi regularne izbore. Prema tome, kada Predsjednik Srbije kaže “nećemo prihvatiti prelaznu vladu”, on zapravo kaže “nećemo prihvatiti regularne izbore”. Kada Premijer kaže da bi prelazna vlada “uvela sankcije Rusiji”, on vara javnost: takve politike nisu, niti treba da budu, u nadležnosti prelazne vlade.
Nažalost, Srbija je dovedena u takvu situaciju da je demokratski proces isuviše devastiran da bi se podrška vlasti mogla provjeriti na kredibilan način. Zato ostavka sadašnje vlade neće ništa značiti ukoliko se nova imenuje u parlamentu ili raspišu izbori u okviru postojećeg stanja stvari. Tek ako se odabere neki od modela obezbjeđivanja regularnosti izbora, može se govoriti o legitimnoj provjeri podrške vlasti. Ako u takvim izborima stranke trenutne vlasti opet dobiju većinu, jasno je da imaju podršku većine građana i demonstracije treba da prestanu.
- 3. Teorija tiranicida
Prethodno opisani mehanizmi su logički jednostavna, ali sofisticirana arhitektura koja štiti i narod i vlast. Narod je zaštićen od uzurpacije vlasti i tiranije, a vlast je zaštićena od “giljotine” agresivne manjine: građani nezadovoljni vladom ne moraju istu “likvidirati”, dovoljno je da ne glasaju za nju na vanrednim izborima.
Samo u situaciji kada vlast odluči da se odbije povinovati volji građana, onda građani imaju pravo nasilne smjene vlasti. To je ono što se u teoriji zove “pravo tiranicida”, kako ga je nazvao još Džon Lok. Naime, u toj situaciji vlada je uzurpator-tiranin i prekršila je društveni ugovor koji ima sa građanima. Klasična situacija te vrste je kraj Miloševićevog režima: građani su mu uskratili podršku na izborima, on je preko Savezne izborne komisije lažirao stvari, time je i de facto i de jure postao diktator, i na kraju je silom srušen. Niko od učesnika petooktobarske pobune ne može biti krivično gonjen za državni udar, jer je onaj ko je prekršio Ustav i društveni ugovor, te time izveo državni udar, sam Milošević, a građani su samo branili svoje pravo suverena. Isto se događa i sada sa SNS režimom: on je uzurpirao izborni proces, time je narušio ustavnu ravnotežu i stoga kada/ako odbija da obezbijedi kredibilne izbore, postaje diktator izložen pravu tiranicida.
Aleksandar Savanović/BUKA
