Marko Đogo: Otvoreno o Otvorenom Balkanu

Marko Đogo: Otvoreno o Otvorenom Balkanu

Koliko god to u ovom trenutku bilo teško za povjerovati, u BiH i na Balkanu se odvija borba mnogo važnija od rezultata oktobarskih izbora, a koju javnost Republike Srpske i BiH poprilično ignoriše i ne razumije. Radi se o budućnosti inicijative poznatije kao „Otvoreni Balkan“.

U tom konfliktu se na jednoj strani nalaze humani, prosvećeni i praktični ljudi željni saradnje i prevazilaženja tamnih sjenki prošlosti, a na drugoj šovinsti (često čak i pod krinkom „građanskih partija“), koji se trude na sve načine da onemoguće zaživljavanje ovog projekta. Ovi drugi Otvoreni Balkan doživljavaju i prikazuju kao ništa drugo do jednu verziju „srpskog svijeta u ovčijem runu“, što je obična insinuacija koja igra na kartu strahova onih građana regije koji Srbiju i generalno Srbe vide kao svoje istorijske neprijatelje.

U nastavku želimo da pokažemo zašto je Otvoreni Balkan toliko važan ne samo Srbima, već i svim drugima narodima na Balkanu, te zašto su tvrdnje protivnika ove itnegracije suštinski podjednako pogrešne kao i poistovjećivanju savremene Evropske unije sa Friedrich Naumannovom Mitteleuropaom.

Prije nego što pređemo na iznošenje argumenata pro at contra, moraćemo na trenutak zastati kako bi sa teorijske strane objasnili gdje se u hijerarhiji ekonomskih integracija nalazi Otvoreni Balkan.

U najkraćem, teorija iz ove oblasti nastala je na iskustvu EU i prepoznaje pet nivoa ekonomskih integracija. To su preferencijalni trgovinski aranžmani, gdje dvije ili više zemalja uspostavljaju povoljnije uslove za međusobnu trgovinu u odnosu na trgovinu sa svim drugim zemljama, zone slobodne trgovine, gdje zemlje ukidaju carine na međusobnu trovinu, zatim carinske unije, gdje zemlje usklađuju svoje carinsku politiku ka trećim zemljama, jedinstveno tržište, gdje uz sve prethodno, zemlje uklanjaju i sve necarinske barijere, te omogućavaju slobodno kretanje radne snage i kapitala, dok je najviši nivo ekonomskih integracija ekonomska unija, koja podrazumijeva i zajedničku monetarnu, fiskalnu i socijalnu politiku.

Gdje se tačno na ovoj skali nalazi Otvoreni Balkan i zašto je to uopšte važno za ovaj tekst?

Orginalnost ideje Otvorenog Balkana je u tome što se radi o kombinaciji drugog i četvrtog nivoa integrisanosti uz zaobilaženje trećeg nivoa u širokom luku. Tačnije, ova inicijativa teži da omogući potunu slobodu kretanja roba, rada i kapitala, ali bez obaveze zemalja da usklade svoje carinske politike ka trećim zemljama. Objašnjenje za ovo pomalo čudno rješenje treba tražiti u lekcijama naučenim iz EU integracija. Naime, EU je startala 1957. kao Evropska ekonomska zajednica (EZZ) i na početku je predstavljala carinsku unija šest zemalja koje su na taj način odmah izražavale ambiciju da postave temelje za nešto što je još 1920-ih „kršteno“ kao Sjedinjene Države Evrope. Velika Britanija, nespremna da se u tom trenutku odrekne nacionalnog suvereniteta, ostala je izvan ove integracije, pokušavajući nagovoriti ostale zemlje da umjesto carinske unije prihvate zonu slobodne trgovine u koju bi ušao mnogo širi krug zemalja (zapravo sve zemlje primaoci sredstava iz Maršalovog plana). Suština britanskog problema je bila činjenica da u tom trenutku ova zemlja i dalje nije mogla da se odrekne bliskih odnosa sa dijelovima svog nekadašnjeg carstva, ali i da je njen establišment znao da bi usklađivanje carinskih politika de facto značilo stalnu potrebu za bliskom političkom saradnjom sa ostalim zemljama. Zbog toga je Britanija ostala izvan te evropske integracije, te je plaćala (a neki smatraju da će i u budućnosti da plaća) visoku ekonomsku cijenu takve odluke.

Poučeni tim iskustvom, Srbija, Albanija i Makedonija su napravile rješenje koje izbjegava „britanski problem“, i to tako što su prihvatile koncept jedinstvenog tržišta, uz istovremeno izbjegavanje formiranja carinske unije. Time su ove zemlje zapravo izbjegle da se obavežu da će jednog dana formirati zajedničku državu na Balkanu, dok su istovremeno pokazale da su vrlo voljne da uživaju u svim blagodatima razvijanja međusobnih ekonomskih odnosa. Doduše, perspektiva bliskih političkih odnosa provejava negdje na samitima lidera zemalja Otvorenog Balkana, koji se organizuju po uzoru na EU samite, ali bez bilo kakve formalne obaveze ili čak prizvuka dominacija Srbije nad drugim zemljama. Zapravo, kroz sve dokumente sa tih samita se naglašava jednakost svih učesnika (tri glavna grada, tri „službena“ jezika na kojima se održavaju skupovi itd.) čime je praktično svim zagovornicima ideje da je Otvoreni Balkan neka verzija Srpskog svijeta iz ruku izbijen svaki valjan politički argument. Ovo potvrđuje i činjenica da je ideju o ovoj integraciji zapravo prvi iznio premijer Albanije Edi Rama, da bi je nedugo zatim prihvatilo i rukovodstvo Srbije, a zatim i Makedonije.

Jedina potencijalna veza Otvorenog Balkana i Srpskog svijeta (bar one verzije Srpskog svijeta koje se tumači kao težnja za ujedinjenjem srpskih zemalja) je negativna – omogućavanjem slobodnog kretanja ljudi, roba i kapitala, zapravo se smanjuje potreba za bilo kakvim prekrajanjem granica na Balkanu, na sličan način na koji je i formiranje EU bilo zamišljeno kao rješenje viševjekovnih etno-teritorijalnih problema između Francuske i Njemačke.

Imajući sve ovo na umu moramo priznati da je žalosno gledati kako se „građanski orijentisani“ protivnici Otvorenog Balkana, suočeni s argumentima o politički benignoj prirodi ove inicijative, naprasno prebacuju na teren ekonomske teorije tvrdeći kako su oni zapravo protiv ove ideje, ne iz šovinističkih, već ekonomskih razloga. Narativ ide u pravcu kako bi Srbija kao najveća, a po njima to znači i najkonkurentnija, zemlja imala i najveće ekonomske koristi od svega toga. Ovaj argument i inače nema nekog smisla, ali posebno treba naglasiti da ga najčešće iznose isti oni ljudi koji su već dugo strastveni i javni zagovornici ideje o brzoj i potpunoj integracije svojih zemalja u EU. Iz toga bi se mogao izvući zaključak kako oni smatraju da je privreda Srbije zapravo konkurentnija od privrede jedne Njemačke, Francuske ili Italije, budući da se boje da bi kompanije Srbije mogle dovesti do bankrota kompanije iz BiH ili Crne Gore, dok to ne bi bio slučaj u tržišnoj utakmici sa kompanijama iz EU!

Pri tome treba naglasiti da se ogromna većina ekonomista iz cijelog svijeta slaže da je situacija zapravo suprotna – najveću neto ekonomsku korist zemlje ostvaruju kada ulaze u ekonomske integraciju sa zemljama na sličnom nivou razvoja, dok je opasno ulaziti u brze i nekontrolisane integracije sa daleko razvijenijim zemljama. To protivnike Otvorenog Balkana zapravo čini „ludistima“, koji bi spaljivanjem ove inicijative da riješe problem koji ona nije izazvala.

Iz svega iznesenog je jasno da, kada bi ovi ljudi bili iskreni i otvoreni, čuli bismo od njih da se protive Otvorenom Balkanu jer mrze Srbe i Srbiju i da bi radije biti gladni i žedni nego sa Srbijom i Srbima sarađivali. Ipak, na osnovu kontakata u svim zemljama Zapadnog Balkana tvrdim da se radi o agresivnoj manjini, dok bi većina građana svih zemalja regiona rado sarađivala jedni sa drugima kada bi znali kako će se to pozitivno odraziti na kvalitet njihovih života. Na taj način borba protiv „Otvorenog Balkana“ pomalo podsjeća na borbu protiv „cajki“ u Hrvatskoj, gdje je potreba zabranjivanja ovog muzičkog žanra zapravo najbolji dokaz da i tamo postoji publika za isti. Tako je i nadobudno poricanje koristi od Otvorenog Balkana zapravo pokazatelj straha šovinista od jasnih benefita koje ova inicijativa donosi. Dodatni im problem pravi i to što svoje mrziteljske argumente ne smiju javno da iznesu, jer se to protivi anglo-saksonskim i briselskim pravilima ponašanja. Zbog toga se na sve načine trude da izbjegnu i zamaskiraju ono što ih zapravo tišti. U zadnje vrijeme to maskiranje ide čak dotle da se svim snagama trude da u raspravu o Otvorenom Balkanu uvuku temu rata u Ukrajini iako to jedno s drugim nema baš nikakve veze, budući da je Otvoreni Balkan ekonomska integracija grupe zemalja koje čekaju na prijem u EU.

Usudio bih se primjetiti i da, ako u čitavoj toj stvari oko Otvorenog Balkana ima i zrnce politike, onda je to težnja nekih krugova na Balkanu da se Srbiji po svaku cijenu onemoguće da bude dio pozitivnih procesa, budući da su joj oni namijenili ulogu „lošeg momka“ u regionu. Za one koji se bliže istorije slabije sjećaju, podsjetimo da je Srbija sve do 1980-ih imala progresivnu elitu i bila lider pozitivnih ekonomskih i političkih procesa na Balkanu. Tako je ova zemlja (u to doba kao Kraljevina SHS) bila jedna od svega dvadeset i pet zemalja koje su poslale svoju delegaciju na konferenciju u Briselu 1920, na kojoj se odlučivalo o ekonomskom uređenju svijeta po okončanju Prvog svjetskog rata. Između dva svjetska rada Jugoslavija je, zajedno s Rumunijom i Čehoslovačkom, formirala Malu Antantu, koja je po principima funkcionisanja neodoljivo podsjećala na kasniju EU/EZZ. Takođe, Jugoslavija je kao jedna od 44 zemlje učestvovala na Breton-Vudskoj konferenciji na kojoj se odlučivalo o ekonomskom uređenju svijeta po okončanju Drugog svjetskog rata. Na toj konferenciji je donesena odluka o osnivanju MMF-a i Svjetske banke. Kada su se druge komunističke zemlje, pod pritiskom SSSR-a povukle iz MMF-a, Jugoslavija je odbila da to učini i ostala je članica ove organizacije sve do svog raspada 1991. Podsjetimo i da su 1962. započeti pregovori između EZZ i Jugoslavije o ekonomskoj saradnji, a od 1968. Jugoslavija, kao prva istočnoevropska zemlja, otvara svoju stalnu misiju u sjedištu EZZ institucija u Briselu. U to doba, u mnogim razvijenim zemljama, uzmimo za primjer Veliku Britaniju postojale su uticajne ličnosti, poput nobelovca Džejmsa Edvarda Mida (dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1977), koji su smatrali da je jugoslovenski ekonomski model kompatibilan sa razvijenim zemljama i da će Jugoslavija jednog dana prirodno postati dio „Zapada“. Iako će se ovo kasnije pokazati kao zabluda, Jugoslavija je dugo bila u dobrom društvu. Boravak u takvom društvu obavezuje na određene norme ponašanja što razumiju razvijene zemlje, zbog čega i podržavaju inicijativu Otvoreni Balkan.

Da sumiramo, kod Otvorenog Balkana se radi o dobitnoj kombinaciji za sve koji uzmu učešće budući da ista povećava ekonomski prosperitet u regionu dok istovremeno smanjuje etničke napetosti. Jedini koji bi ostali „oštećeni“ produbljavanjem saradnje su nepopravljivi šovinisti kakvih ima u svim zemljama i koji valjda sanjaju neki novi rat u kome bi silom umjesto saradnjom uspostavili neke nove odnose!

(Autor je profesor međunarodne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Istočnom Sarajevu)

Srpskainfo

CATEGORIES
Share This