Jer nije mala stvar izaći na Londonsku berzu i zadužiti se 500 miliona evra. To nije samo finansijska transakcija, to je događaj. To je i poruka. Možda nemamo, ali znamo gdje da tražimo.
I nije to bilo kakvo zaduživanje, to je zaduživanje sa stilom. Nije mala stvar biti tamo gdje „veliki igrači“ igraju, a kada vam je novčanik tanak.
Rekoše nam da smo dobili povjerenje velikih fondova. A šta i nećemo, uz onoliku kamatu.
A na lokalnom nivou dirljiva iskrenost. Para nema. Nema za obnovu dječjih igrališta u Banjaluci. Ali nema ni problema. Postoji rješenje, uzećemo kredit.
Tako će se i dječja igrališta graditi iz zaduženja. Djeca će se spustiti niz tobogan koji je finansiran dugoročnim obavezama. Nema šta. Od malih nogu ih učimo kako sistem funkcioniše.
Gradovi se zadužuju da bi djeca imala gdje da se ljuljaju. Republika da bi mogla da funkcioniše. Ako nemaš, ti posudi. Ako ne možeš vratiti, preklopi. Ako neko pita, objasni da je to razvoj.
Razvoj se, naravno, vidi i po platama. Dok većina građana broji marke do kraja mjeseca, neko je ipak odlučio da se mora živjeti malo bolje. Povećanjem plata onima onima koji tu „stabilnost“ vode. I nije previše. Dovoljno da se osjeti razlika, ali ne i da djeluje bahato.
A većina građana upravlja kućnim budžetima bez Londonske berze iza leđa. Njihova ekonomija je jednostavnija. Plata dođe, računi se plate, ostatak se rasporedi, ako ga ima. Ako nema, nema ni Londona, ni fondova, ni diskrecije.
Samo realnost. Došli smo do nivoa gdje se dve istine više ni ne kriju. Prva je da para nema. Druga da se troši kao da para ima. A između most. Ne infrastrukturni, ne razvojni, nego kreditni. I na tom mostu svi stojimo. Ali, nemojte biti pesimisti. Nismo bankrotirali. Mi smo se zadužili. Priznajte, to mnogo bolje zvuči.
Autor: Željka Knežević/Srpskainfo
