Piše: Slađan Tomić/Buka
“Akcija? Poput 20% na donji veš”, “Iznenadi svoju damu poklonom i ostvari popust od 15% na sve artikle”, “Povodom Međunarodnog dana žena – 8. marta za ljepši spol smo priredili akciju: popust od 18% na sve proizvode”, “Iskoristite sjajne popuste, sniženja i specijalne ponude od 5. do 8. marta i usrećite vaše dame povodom Dana žena”… samo se neki od marketinških i komercijalnih “načina” obilježavanja Međunarodnog dana žena. Dok trgovci i pružaoci usluga 8. mart nastoje prikazati danom darivanja žena, u sjeni ostaje stvarna simbolika ovog dana.
Tako je danas širom Bosne i Hercegovine najprodavaniji proizvod, vjerovatno, crveni karanfil ili ruža. Simbol je to poštovanja žena i odavanja počasti našim majkama, sestrama, ženama, drugaricama. Za one kojima visina primanja dozvoljava da potroše malo više novca večeras će ženu kojoj žele odati poštovanje izvesti u neki restoran, kafić ili u klub. Ponuda s muzikom uživo ili za romantičnu večeru ne manjka. Tako se praznik buđenja žena iz ropstva toksičnog patrijarhata sveo na komercijalizaciju i banalizaciju slavljenja jednog od najvećih, možda i najvećeg, datuma za žene u istoriji.
Kako je nastao dan žena?
Sve je počelo prije 115 godina, tačnije 1908. kada je 15.000 žena organizovalo protestnu šetnju u New Yorku. Njihovi zahtjevi bili su jasni: kraće radno vrijeme, bolju platu i pravo glasa. Dan žena ustanovljen je na prijedlog Klare Cetkin 1910. godine, a godinu kasnije prvi put se slavio na međunarodnom nivou.
Stoljeće kasnije žene i dalje nisu ravnopravne, manje su plaćene od muškaraca, ali bunta, kao prije 115 godina, nema. Osmi mart postao je komercijalni praznik.
Prema podacima UNDP-a žene su manje aktivne na tržištu rada, diskriminisane su na poslu zbog trudnoće i brige o djetetu, manje su plaćene. Jednakost za koju su se borile žene XX vijeka i dalje je nedostižna. No, umjesto sjećanja na pokret i borbu, ovaj smo dan pretvorili u dan crvenih karanfila i ruža.
Neću cvijet, hoću život!
Sociologinja Smiljana Vovna u izjavi za BUKU podsjeća da se obilježavanje Međunarodnog dana žena pokrenulo s ciljem da žene ukažu na svoju emancipaciju, da su ravnopravne u svakom položaju kao i muškarci.
“Crveni cvijet (karanfil ili ruža) su simboli radničkog pokreta koji su i organizovali ovaj praznik. U nekim drugim zemljama poklanjali su se, a i dalje poklanjaju drugi cvjetovi (mimoze ) koje također imaju svoje poruke. Nažalost kod nas taj dan je dobio samo simboličan smisao za borbe žena za svoje mjesto, prvo u porodici pa i u društvu. Svjedočimo sve više feminicidu tako da svaka od nas bi pristala da taj dan prođe bez cvijeća, ali da nas uvažavaju i poštuju onako kako mi to zaista zaslužujemo”, kaže Vovna za BUKU.
Aktivistkinja i jedna od osnivačica Ženskog marša Nejra-Latić Hulusić za BUKU kaže da se karanfilom još od doba Jugoslavije nastojalo nadoknaditi sve ono što žene nisu dobijale, a trebalo je.
“Nepopularno mišljenje za ljubitelje tvog i mog rada i aktivizma, ali dijeljenje ruža i karanfila potiče iz vremena komunističkog slavljenja tadašnjih pomaka u pravima žena. U to vrijeme su protesti žena, kao i ostali protesti nezadovoljstva gušeni, a veliki dan borbe za prava pretvoren je prvo u dan slavlja onoga što se postiglo. Karanfilima i igrankama koje su firme plaćale ženama da se zabave jedan dan, perfidno je ugušen bunt. Jos tada su žene radile 8 sati na proizvodnim trakama pa se 8 sati premještale na neplaćene poslove kuharica, čistačica… Za nagradu bi dobivale po karanfilčić i igranku u hotelu od 16-21”, kaže Latić Hulusić.
Jednim dijelom se Međunarodni dan žena svodi na dan kada jedanput u godini ženama poklanjamo pažnju, u većini u obliku ruža i karanfila, jer ne postoji razvijena svijest o tome šta ovaj datum uopšte predstavlja za borbu za ljudska prava žena, stava je Maida Zagorac, iz Mreže za izgradnju mira. Ona smatra da istorija ne pamti značaj i doprinos žena, pa tako ni osmomartovske marševe na kojima su mnoge žene utabale staze sadašnjim generacijama žena.
“Omogućivsši nam da uživamo u pravima koja imamo, zahtijevale su svoja osnovna prava – da budu jednake, vrednovane i poštovane, da za rad jednake vrijednosti budu jednako plaćene kao njihove muške kolege – primjetićete, ono što mnoge od nas i danas zahtijevaju”, dodaje Zagorac.
Mišljenja je i da nema ni dovoljno razvijene svijesti o položaju u kojem se nalaze, pogotovo višestruko marginalizirane grupe žena.
“Seksizam i mizoginija, rodno zasnovano nasilje, kršenja ljudskih prava kao i diskriminacija žena su naša svakodnevica, nerijetko sakrivena iza rečenice da Ima prečih problema. Dodatno, kapitalizam je ušao u svaku poru našeg društva, pa tako i u Osmi mart, kojem oduzima njegov borbeni karakter i umotava ga u poklon koji mi žene dobijemo jednom godišnje i na taj način kreire pogrešan narativ o historiji Osmog marta – Međunarodnog dana žena i značajnoj borbi koja je iza i ispred njega, jer borba nije prestala”, kaže sagovornica BUKE.
Imaju li žene u BiH šta slaviti?
Dok čekaju na ostvarenje prava, često ne boreći se za njih, jedan dan oduška od svakodnevnih problema i zaboravljanje na loš položaj u kojem se nalaze nije grijeh, ali je pitanje šta žene imaju slaviti u bh. društvu.
“Lično mislim da žene nemaju zaista pravi razlog za slavljenje jer naša borba za mjesto koje nam pripada kontinuirano traje. Borimo se na svim pozicijama možda više i jače nego muškarci, ali naša borba se ne vidi nego se ona podrazumjeva. Zato mi smo te koje rađaju čovjeka, držimo porodicu na svojim leđima, ali smo i radnice vrijedne divljenja i poštovanja. Mi smo liderke i predsjednice, učiteljice, naučnice. Borimo se i borićemo se i sa ružom i bez nje da nas prihvate kao zaista ravnopravne sa muškarcima”, poruka je sociologinje Smiljane Vovne.
Za borkinje nema nema ni ruža
Žene u BiH kako tada, tako i danas su daleko od slavljenja svoje pozicije, smatra Latić Hulusić.
“Zapele smo u najgorem glibu između očekivanja od nas da izgradimo istovremeno i karijeru i porodicu, bez pomoći, bez naknada, bez rasprave o tome ko kuha kad se oboje vrate na posao. Postotak žena zastupljenih u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti je smiješan, a i to što postoji su uglavnom poslušnice i ruke muškaraca koji vode stranke. Govor mržnje prema ženama je ustaljen, njega majki i trudnica je srednjevjekovna… Daleko, daleko smo mi od karanfila. Loše je samo što nas je ostalo nekolicina koje smo okarakterisane kao „jezikače“ radi kritika, a osim što ne uspijevamo pomjeriti ništa važno, ne dobivamo ni ove poklon setove i ruže jer pokušavamo objasniti da nije vrijeme za slavlje”, dodaje Latić Hulusić.
S druge strane Zagorac smatra da je određeni napredak postignut. Rodno zasnovano nasilje nad ženama nije više tema o kojoj se govori samo tokom 16 dana aktivizma, nego su je aktivistice i ženske nevladine organizacije nametnule na dnevne redove sjednica parlamenata, jer razvijaju svijest da za rodno zasnovano nasilje postoji nulta tolerancija.
“Ako se prisjetimo ranih 2000-ih godina, sagledamo situaciju i uspjehe koji su postignuti, prije svega na zakonodavnom nivou, a koji podrazumijevaju usvajanje pravnog okvira za rodnu ravnopravnost i zabranu diskriminacije, usvajanje međunarodnih dokumentata u oblasti ljudskih prava žena, usvajanje zakonodavstva koje garantuje prevenciju, zaštitu i kažnjavanje rodno zasnovanog nasilja nad ženama, ne možemo reći da je napredak u potpunosti izostao”, mišljenja je Zagorac.
Ona uočava da javnost postaje svjesnija toga da žene nisu jedna generalna kategorija, nego da među nama ženama ima različitih ranjivih grupa.
“LBT žena, žena treće životne dobi, žena koje su preživjele nasilje, samostalnih roditeljki, žena pripadnica nacionalnih manjina, žena sa invaliditetom… čime žene, pogotovo one višestruko marginalizirane prestaju biti nevidljive u našem društvu. Žene napreduju i u oblasti obrazovanja, polako raste i politička participacija žena, iako smo još daleko od zakonskog minimuma od 40% manje zastupljenog spola na mjestima odlučivanja, koji predstavlja ravnopravnosti, iako to zapravo nije. Mjesta za napredak ima još mnogo, ali borba još traje, kao i svijest da je postizanje stvarne rodne ravnopravnosti dugotrajan proces, ali da mi posustati nećemo”, zaključuje Zagorac.
Koliko su žene nejednake u bosanskohercegovačkom društvu vidljivo je i iz broja ulica koje nose imena žena, ali i činjenice da na novčanicama u BiH nema slike nijedne žene, a imali smo naučnice, kraljice, novinarke, političarke…
