Zapravo, nije baš da smo zanijemili. Negodujemo u krugu porodice, psujemo u kafani, na društvenim mrežama smo glasni i bijesni. A, javno totalna tišina. Nema okupljanja, nema protesta, nema otvorenog nezadovoljstva. Jesmo li to, u suštini, zadovoljni?
Sociolog Mirjana Čeko kaže da je izostanak reakcije na događaje koji nas direktno udaraju po džepu i obrazu rezultat negativne dresure. Naučeni smo da je svaki kolektivni napor uzaludan, a da je individualni cinizam jedina pametna strategija.
-Što se tiče kriza i poskupljenja, razvili smo neku vrstu kolektivnog mazohizma, jer poskupljenja i poniženja ne doživljavamo kao nepravdu koju treba ispraviti, već kao elementarnu nepogodu na koju se sliježe ramenima. Mi ne branimo svoja prava jer vjerujemo da su ona luksuz, a ne osnova postojanja – kaže ona za Srpskainfo.
Fraza „ništa se ne može promijeniti“ postala je najlakši način da se opravda sopstvena letargija. Lakše je reći „svi su isti“ nego izaći iz zone komfora i preuzeti odgovornost. Apatija kod nas više nije samo politička okolnost, ona je postala karakterna osobina. Čeko upozorava da smo se srodili s ulogom žrtve jer nam ona daje pravo da ništa ne preduzimamo.
-To je primjetno čak i na društvenim mrežama koje postaju neka vrsta savremene ispovjedaonice gdje se bijes pretvara u lajk, a revolt u komentar, čime se pritisak u društvenom loncu smanjuje baš onoliko koliko je potrebno da sistem ne eksplodira – ističe Čeko. Građani će se, kaže ona, pokrenuti tek onda kada poniženje postane veće od straha.
-Dok god nam je „veza“ bitnija od zakona, a lična korist bitnija od zajedničkog dobra, ne možemo očekivati promjene na bolje. Promjena ne dolazi od vođe kojeg čekamo, nego od onog trenutka kad svako od nas odluči da više ne bude saučesnik u sopstvenom propadanju. Međutim, to je na ovim prostorima malo vjerovatno jer smo mi društvo koje je naučilo da uživa u ulozi žrtve. Mi smo se srodili sa svojim lancima jer nam oni daju smisao i alibi za sopstveni neuspjeh – govori ona.
Psiholog i porodični psihoterapeut Maja Savanović Zorić objašnjava da je ono čemu svjedočimo kombinacija naučene bespomoćnosti, difuzije odgovornosti i duboko ukorenjenog straha. Godinama ljudi imaju iskustvo da se njihov glas ne čuje, da protesti ne donose promjene i da se odluke donose daleko od njih. Kada se takva iskustva ponavljaju, razvija se unutrašnje uvjerenje da nema smisla, „ionako se ništa neće promeniti“. Svi čekaju da neko drugi prvi reaguje.
Uz to, svakodnevna borba za golo preživljavanje, plaćanje računa, zadržavanje posla, preživljavanje mjeseca iscrpljuje svu energiju. Ljudi ulaze u stanje emocionalne anestezije, ne zato što im nije stalo, već zato što je previše. Nezadovoljstvo se tada ne pretvara u akciju, već u povlačenje, cinizam i pasivno prihvatanje, uz rečenicu koja je postala kolektivna mantra „Dobro je, samo da rata ne bude“ Ta rečenica, upozorava Savanović Zorić, predstavlja opasno snižavanje kriterijuma dostojanstvenog života.
-Strah dodatno cementira tišinu. Strah od gubitka posla, od etiketiranja, od posljedica po porodicu, od toga da ćete „iskočiti“ i biti obilježeni. To nije iracionalan strah, on ima realne temelje u iskustvima ljudi. I zato se negodovanje seli u privatnost i na internet. Društvene mreže su sigurni ventili koji daju iluziju izražavanja bez stvarnog rizika. Tipkanje zamjenjuje djelovanje, a „lajk“ postaje surogat za građansku hrabrost. Bez kolektivnog izlaska u javni prostor, nezadovoljstvo ostaje rasuto, bez snage i pravca – naglašava ona za Srpskainfo.
Ljude, kaže Savanović Zorić, ne bude cijene, već osećaj smisla i zajedništva. Promjene se ne dešavaju zato što je nešto skupo, već zato što ljudi povjeruju da nisu sami i da njihova reakcija ima težinu. Poručuje da je ogromna odgovornost odraslih prema mladima, jer ne možemo govoriti o slobodi, dostojanstvu i odgovornosti, a istovremeno učiti djecu da ćute, da se ne miješaju i da „gledaju svoja posla“. Djeca ne uče iz onoga što im govorimo, već iz onoga što živimo.
Primjer protesta protiv rudnika na Bukovoj Kosi brutalno razotkriva ovu stvarnost. Nekolicina građana, aktivista i mještana mjesecima je upozoravala na ugrožavanje vode, vazduha i zdravlja. Borili su se za osnovna prava svih. Istovremeno, grad je živio gotovo normalno. Kafići puni, šetnje redovne, većina nezadovoljstva ostala je zaključana u privatnim razgovorima. Oni koji su se javno izlagali ostajali su usamljeni i obilježeni kao „problematični“, „pretjerani“, „oni što talasaju“.
Dok u drugim zemljama svako poskupljenje podrazumijeva izlazak na ulice, blokade i javni pritisak, kod nas podrazumijeva još jedan status, još jednu psovku i još jedan lajk. Mi smo jaki samo na rečima i samo dok smo bezbijedni.
Srpskainfo
