Za čisto srce i srpsku dušu

Za čisto srce i srpsku dušu

Uzmem crveni flomaster i nižem tačke, od Arada, Jadovna, Velebita, Jasenovca… Koliko ih je tek posijano na ovom kratkom putu od Semizovca do Ilijaša, koliko po stratištima drugim?

Besjeda o. Darka Ristovog Đoga 16. jula 2022. godine u Ilijašu

Vaša Visokopreosveštenstva,
Vaša Preosveštenstva,
Visokoprečasni i prečasni oci,
Gospodo hrišćanska,
Draga braćo i sestre,

Evo nas sabranih u Ilijašu, gradu Svetoga Ilije, da i ove godine proslavimo Svete sveštenomučenike Dabrobosanske i mileševske. Prošle godine pozvao nas je Sveti sveštenomučenik Jovan Vozućki njemu u pohode. A danas, danas su naši domaćini Sveti Trifun Ilijaški, Sveti Dimitrije nišićki i još mnogo sveštenomučenika i mučenika posijanih od Ilijaša do Semizovca, da, po riječi drevnoj hrišćanskoj, iz sjemena krvi mučeničke izrodi se rod pravoslavni hrišćanski.

Kada sam se spremao za ovu bjesedu učinio sam nešto što bih posavjetovao i vas, gospodo hrišćanska, kada se vratite kući da učinite sami. Uzmite jednu mapu (kartu), i uzmite tri flomastera: ja sam uzeo plavi, i njime označavao tačke gdje su rođeni Sveti Sveštenomučenici Dabrobosanski i Mileševski. I vidjećete: od Bosanskog Petrovca i Kupresa, preko srednje Bosne, preko Raške oblasti, preko Hercegovine, preko Podrinja i Srebrenice, pa sve do LJubostinje, gdje je rođen Sveti Mihajlo Ćusić (jedan velikan misli, velikan filosofije svetosavlja. Duhovno čado oca Justina i vladike Nikolaja, koji je tek započeo da misli i Bogomisli svetosavski); od Kupresa do LJubostinje i od sjevera Bosne do juga Kosova i Raške oblasti rođeni su po tijelu naši Svetenomučenici. Gdje su to rođeni za Carstvo Nebesko? Uzmem crveni flomaster i nižem tačke, od Arada, Jadovna, Velebita, Jasenovca… Koliko ih je tek posijano na ovom kratkom putu od Semizovca do Ilijaša, koliko po stratištima drugim? I vidjećete da te crvene tačke, da baš kao i one plave opisuju jedno otačastvo naše koje nam niko ne može oduzeti, sa kojim ćemo se uvijek najprije identifikovati, jer tamo gdje su rođeni po tijelu i tamo gdje su rođeni za Carstvo Nebesko naši Sveštenomučenici – tu je naša otadžbina, ona šantićevska i svetosavska. Uzmem žuti flomaster pa označim gdje su sve službovali, gdje su škole završavali, i onda vidite gdje su se sve po otadžbini našoj nalazili naši Sveti sveštenomučenici.

Kada sam bio student Bogoslovskog fakulteta, jedan od najvećih umova 20. vjeka u svekolikom pravoslavlju, možda i ponajveći ili jedan od najvećih umova Svete srpske svetosavske Crkve, mitropolit Amfilohije, znao je kao studentima da nam kaže da nemamo kao sveštenoslužitelji preču obavezu nego da pronađemo, opojemo, poljubimo kosti svih mučenika i svih sveštenomučenika kojima se još grobovi ne znaju i kojima još mošti tražimo.

Često se, draga braćo i sestre, spominju riječi mir i pomirenje; i zaista veličanstvene, biblijske riječi, sveštene riječi. Ali, opominjao nas je mitropolit, istinski mir jeste mir između neba i zemlje, a zemlja prestaje da ratuje sa nebom tek kada oni koje je umorila i bratska i tuđinska ruka, oni koje su umorile sve stramputice čovječanstva, sve ideologije od austrijskog kolonijalizma, preko nacizma i fašizma i komunizma. Kada sve te stramputice budu iza nas, kojim smo se kretali i mi i drugi narodi. I kada izvadimo mučeničke i sveštenomučeničke mošti i celivamo ih, tada će se izmiriti zemlja koja ih krije, sa nebom, koje ih je dočekalo. Zato to i jeste naš najpreči zadatak.

Čuli smo, draga braćo i sestre, riječ apostola Pavla kako nas opominje da je naše življenje na nebesima i radost naša hrišćanska vječita. A do nebesa treba stići, i tu radost treba sa sobom nositi. Zaboravljamo često da je svaki hrišćanin mogući mučenik a svaki sveštenik, onoga momenta kada je sageo glavu da bude rukopoložen, obavezao se da će biti, ako ga Bog pozove, i Sveštenomučenik.
Zaboravili smo ono što je prije 1700 godina opominjao Sveti Jovan Zlatousti svoje sugrađane Antiohijce; kada je besjedio antiohijskim mučenicima, kaže Sveti Jovan Zlatoust „Zašto slaviš mučenike a ne slijediš njihovu vrlinu, neće li te današnje slavlje mučenikâ izobličiti kada odeš pred Lice Božije?“ I zaista mi smo pozvani ne samo da ih slavimo i proslavljamo, da im svete mošti cjelivamo, i pjesme uznosimo, nego da sami živimo veličanstveno, nezlobivo, Hristu predano, svome rodu svetosavskom srpskom vjerno, kao najbolji mogući ljudi, tako da, kada nas komšije pogledaju, kažu: „evo, to je čovjek koji živi vjeru svoju, to je čovjek kakav ja želim da budem“.
Čuli smo Sveto Evanđelje i mi mislimo da je možda Sveto Jevanđelje po Luki navedeno zbog blaženstava koja se završavaju sa „Blaženi oni koji budu progonjeni imena Hristovoga radi“. Ali Sveti sveštenomučenici nisu ispunili samo to blaženstvo, nego: pođite redom i vidjećete -svako ono blaženstvo ispunjava se u njima. Jesu li čistog srca? Pa samo čovjek čista srca te 1914. i 1941. godine pošao je kao ovca na zaklanje. Čovek koji je toliko čist u srcu da ne može da pretpostavi da zlo oko njega postoji. Jesu li mirotvorci? Zaista jesu, evo i nakon njihove mučeničke smrti mi ne osjećamo nikakav bijes, nikakvu srdžbu, ne osjećamo ništa nehrišćansko i sada osjećamo da oni mir svoj grade. Jesu li po svemu, to oni siromašni duhom tj. oni koji se ne ohole? Zaista jesu: čekali su decenije da im se vratimo i sačekali da mi sami spoznamo stranputice našega puta.
I zato, draga braćo i sestre, mi zaista drugoga puta osim puta Bogočovjeka Hrista nemamo i ne možemo znati. Zato su danas i sa nama naši oci. Zaboravljamo da je episkop crkve Božije – episkop ne samo nas ovdje, koji u ovom času svijetom hodimo. Mitropolit dabrobosanski, svaki Mitropolit stoji na svetosavskom tronu dabarskih Mitropolita ali to je Mitropolit koji je naslijedio Svetoga Bogdana Zimonjića, hercegovačkog i dabrobosanskog. Zaboravljamo možda da Mitropolit crnogorsko–primorski, nije samo Mitropolit sestrinske Crne nam Gore, nego je to Mitropolit pivskih i veličkih mučenika, Mitropolit stradanja za vjeru i otačastvo. Da Episkop hercegovački nije samo zahumski svetitelj u ovome trenutku, blagovjesnik junačke i gospodske Hercegovine, nego je to episkop Prebilovaca, episkop svake jame u kojima nas i dan danas ima. Evo ga i vladika Teodosije, došao sa Kosova i Metohije, da nam donese blagoslov Vidovdana, koji svi živimo svakog dana, kako udišemo i kako izdišemo kosovskim zavjetom, Episkop raspetog Kosova i Metohije. Jer ako iko zna kako je živjeti Zavjet u teškim trenucima, znaju svakako naša braća u Orahovcu, u Prizrenu, u Peći, znaju naša braća čiji blagoslov i suze i radost sada osjećamo.
Zato dragi rode kada se vratimo kućama svojim pričešćenim Tajnama Hristovim, da se okrenemo Svetim sveštenomučenicima, da ih od dana današnjeg pa do sljedeće godine proslavljamo, svaki put u molitvi pomenemo, da mi pomenemo njih, a oni se svakako za nas Bogu mole.

I da tako sjedinjeni Hrista dočekamo, u Carstvo Nebesko, u našu Nebesku Srbijicu stignemo – u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.

(IN4S)

CATEGORIES
Share This