Vojvodi Radu Radoviću posthumno dodijeljena Povelja opštine Bileća

Vojvodi Radu Radoviću posthumno dodijeljena Povelja opštine Bileća

Na današnjoj svečanoj sjednici Skupštine opštine Bileća, odlučeno je da se Povelja opštine dodijeli posthumno vojvodi Radu Radoviću.

„Nema Bilećanina koji se danas nije sjetio marta ’98.godine kada je naš vojvoda mučki ubijen. Ovog hrabrog čovjeka kao i čitave njegove jedinice se sjećamo sa ponosom i sa tugom. Mi koji smo bili svjedoci njegovih hrabrih podviga, njega i njegovu jedinicu nikada ne možemo zaboraviti.O djelima ovakvih ljudi bi trebalo pisati i u istorijskim udžbenicima kako bi mlađe generacije znale pravu istinu o borbi i stradanju svog naroda”,  kažu Bilećani.

Vojvoda Radović je pristupio srpskim dobrovoljcima odmah nakon izbijanja rata u Istočnoj Slavoniji. Sa početkom rata u BiH vratio se u Bileću i oformio „Bilećke dobrovoljce”, specijalnu jedinicu Vojske Republike Srpske u sastavu Hercegovačkog korpusa i Nevesinjske brigade.
Sa svojom jedinicom ratovao je na mnogobrojnim ratištima. Pred Haškim tribunalom, u suđenju protiv Vojislava Šešelja, a u svjedočenju Vojislava Dabovića navedeno je da je Rade Radović bio jedan od najhrabrijih i najpoštenijih komandanata za koga nije vezan nikakav ratni zločin. Ono što je najtragičnije je to da je uspio preživiti rat, ali nije trulež i nemoral društva.
Mučki je ubijen u martu 1998.godine u 38.godini života. Ono što je još tragičnije je to da je njegov ubica  osuđen na samo dvije godine zatvora.

O samom vojvodi i o tom tragičnom događaju priča nam jedan od njegovih saboraca: “Radović je bio istinski srpski patriota i oličenje rijetke srčanosti i poštenja. Njegova jedinica je bila poznata po izuzetnoj hrabrosti i učestvovala je u mnogim velikim bitkama na području Hercegovine i šire. Imala je 25 poginulih, a svaki borac je najmanje jednom ranjavan. I sam je dva puta ranjavan. Epopeja hrabrosti te jedinice je bila u dvije Mitrovdanske ofanzive.”

A o kakvom čovjeku se radi, Radovićev saborac nam priča: “U proljeće 92′ jedinica je bila na borbenom zadatku u rejonu Stoca. Nakon što su neprijateljske snage potisnute i Stolac opkoljen, ostalo je dosta muslimanskog stanovništva u samom gradu, ali i okolnim selima. Naredba civilima je bila da se ne kreću između sela, jer je još uvijek bilo zaostalih manjih grupa neprijateljskih snaga. Nas dvojica smo silazili jednim putem između dva sela kada se ulicom ispred nas pojavio neki civil, srednjih godina. Vidili smo da se preplašio kada nas je ugledao, ali se bojao da bi bježanjem izazvao još veću sumnju. Sjeli smo na jedan kamen u pustili ga da sam dođe do nas. Kada je prišao dovoljno blizu ja sam ga upitao da li zna da je zabrana kretanja i gdje ide? Odgovorio je da zna, ali da je zabrinut za svoje rođake koji žive u susjednom selu i da želi da ih posjeti. Pošto je bio vidno preplašen, pitao sam ga čega se plaši? On je rekao da ga nije strah vojske, ali da jeste jedne jednice koju vodi neki Radović. A znaš li ti tog Radovića? – pitao sam ga dok je Radović čutao i smješkao se. On je tada shvatio da je možda pogriješio to što je rekao i preblijedio. Ovo je, rekoh, taj Radović, na šta je on počeo da uzmiče. Radović se grohotom nasmijao. Ma ne boj se prijatelju. Evo da vidiš da to što pričaju o meni nije tačno, pustićemo te da s mirom obiđeš svoju rodbinu, ali da se odmah vratiš u svoje selo. Čovjek  je u nevjerici požurio uzastranu, a Radović i ja smo ostali iza njega smijući se.”

Pitali smo našeg sagovornika i o tim posljednjim danima kada je Radović ubijen. Rekao nam je sljedeće: “To je bilo tri godine nakon rata, u vrijeme najveće srpske izdaje od strane Biljane Plavšić i Milorada Dodika. Bilo je velikih previranja oko kontrole policijskih snaga i centara bezbjednosti u Republici Srpskoj i borba između Pala i Banja Luke. Ljudi oko Biljane Plavšić su nastojali na svaki način da policiju stave pod svoju kontrolu. Jedan od onih koji se pominjao kao mogući načelnik centra bezbjednosti u Trebinju je bio Krsto Savić, upravo čovjek koji je ubio Radovića. Radović je imao veliki uticaj i javno se protivio njegovom imenovanju. Posljednje riječi vojvode Radovića kada je teško ranjen prevožen u bolnicu u Trebinje bile su: “Izdaja, izdaja brate Novo!”, kojima se obratio svom saborcu od prvih dana Novu Tomanoviću, a koji je u tim trenucima bio sa njim. Inače tih dana je Radović spremao jedinicu od preko 300 ljudi koju je trebao da vodi na Kosovo. Malo ljudi zna da je on rođen na Kosovu. Tada je već krenulo previranje i sve ono što je uslijedilo, bombardovanje Srbije od strane NATO snaga. Naravno da taj Radovićev potez nije odgovarao tadašnjoj izdajničkoj vlasti u Banja Luci, jer je trebalo prekinuti svaku vezu Republike Srpske sa Kosovom, ali i spriječiti probleme po tzv. dubini, jer je već tada, kako se kasnije ispostavilo, razmatrana kopnena intervencija NATO snaga prema Srbiji, između ostalog i preko BiH. Vojvoda Radović je mnogima smetao upravo radi toga, i domaćim izdajnicima i stranim službama. A izvršilac se uvijek nađe, nažalost”, zaključio nam je svoju besjedu ovaj Radovićev saborac.

U svakom slučaju, vojvoda Rade Radović ostaće u sjećanju kao čovjek velikog srca i iskonskog patriotizma, pred kojim bi se u ogledalo danas mnogi trebali pogledati. Možda bi se i zastidili!

ISTOK

 

 

CATEGORIES
Share This