Trebinjka Nina Damjanac: Kada najveća trauma preraste u najveći ponos

Ovo je priča za sve prijevremene porođaje. Uprkos različitim životnim putanjama i izazovima s kojima se roditelji prijevremeno rođene djece bore, svi imaju i mnogo toga zajedničkog. Izlazak iz porodilišta bez bebe, mala tjelesna težina novorođenčeta, nerazvijenost, neizvjesna borba, strah, vjera i nada… Spisak bi mogao biti i duži, ali umjesto nabrajanja, kroz priču jedne majke, danas, na Međunarodni dan prijevremeno rođene djece, želimo da damo podršku svima koji sada vode ovu životnu bitku.

„Nema tužnijeg osjećaja nego izaći iz porodilišta bez djeteta. Ne znaš da li da se raduješ ili da plačeš. Dok se svi raduju rođenju djeteta, ja se nisam radovala. U neka doba ne znaš da li da se moliš Bogu da preživi ili ne preživi“, ovako svoje iskustvo sa prijevremenim porođajem za Direkt prepričava Trebinjka Nina Damjanac.

Ona je 2015. godine u 28. nedjelji trudnoće rodila svoju Viktoriju.

Uspomene i traume ne blijede

Priznaje da je osjećaj koji je prvobitno imala i danas proganja i vjeruje da će tako biti do kraja njenog života.

Uprkos ekstremnoj nerazvijenosti, brojnim dijagnozama i lošim procjenama, njena djevojčica je pobijedila sve. Uspjela je da prekriži sve dijagnoze, koje bi, kako nam priča njena mama, po svojoj brojnosti mogle napuniti i jednu knjigu.

„Kad se sjetim tih perioda identični osjećaji mi se ponavljaju. I dan danas znam da plačem zbog toga, ne često, ali sad bih mogla“, iskreno, uz uzdahe i knedlu u grlu priča nam Nina, dok je oko struka grle malene ruke njene djevojčice.

Sjećanje na prvi susret

Dok je brojnim majkama prvi pogled na svoje čedo u najljepšim sjećanjima, to se ne odnosi i na majke prijevremeno rođene djece. Nekima, kao našoj sagovornici, taj trenutak će biti i najveća životna trauma.

„Kada sam vidjela svoju bebu ona je imala 990 grama. Nije lijepo kada vidiš svoje dijete dugo 35 cm, koje je svo pod aparatićima, sonde u nozdrvama, braonile u glavi i pod rebrima… To su ipak traume“, s drhtajem u glasu i sa pauzama u priči za Direkt oživljava svoja sjećanja ova majka.

Smatra da svi roditelji prijevremeno rođene djece, iako ne doživljavaju prijevremeni porođaj isto,  imaju manje – više istu traumu.

Svaki mart prepliću tuga i sreća

Od marta 2015. godine, kada je rodila svoju čarobnu djevojčicu, svaki naredni našoj sagovornici budi iste emocije.

„Svake godine krene to nešto u meni. Dva – tri dana prije njenog rođendana razdražljiva sam, imam neki unutrašnji nemir. Taj osjećaj me ne napušta do njegog rođendana kada sve to samo od sebe nestane. Tada nastupa ponovo sreća“, priča nam Damjanac.

I prije te 2015. godine i rođenja njihove mezimice ova porodica je imala petogodišnju borbu za potomstvo, praćenu sa dva spontana porođaja.

„Očekivala sam prijevremeni porođaj zbog prethodnih iskustava. Porođaj je sam od sebe krenuo u 28. nedjelji i uprkos maksimalnom trudu doktora u trebinjskoj Bolnici, da mi produže vrijeme do porođaja, moja Viktorija je bila nestrpljivija“, priča nam Damjanac koja za medicinsko osoblje trebinjske Ginekologije ima samo riječi hvale.

Njena djevojčica je na rođenju imala kilogram i 200 grama, proplakala je i nakon toga je hitno prebačena u Klinički centar u Podgorici.

76 dana sazrijevanja

U Kliničkom centru u Podgorici Viktorija je boravila 76 dana. A pored spasa koji su tamošnji doktori pružili ovoj djevojčici u isto vrijeme bili su i spas za njene roditelje.

„Iako je dijete rođeno kao ekstremno nezrelo, na intezivnoj njezi je bila mjesec i po dana, doktori i cjelokupno medicinsko osoblje nikada nisu dozvolili da mi, na bilo koji način, padnemo“ sa zahvalnošću u glasu priča ova majka koja je tada sa Neonatologije crpila i podršku koju, kako kaže, inače nije imala.

„Doktori u Podgorici nikada nisu sakrili nijednu dijagnozu, ali ni u jednom trenutku nisu dozvolili da se ja osjećam kao da to dijete neće biti dobro. Govorili su nam da je stanje nepromijenjeno, stabilno, da nema pogoršanja, da ona ima pravo na to, da će sačekati i dati joj vremena. Svaki latinski izraz iz nalaza su nam objašnjavali do tančina kako bismo razumjeli šta to znači“, priča nam Nina i dodaje da  je njen utisak da su svi oni i dobri psiholozi koji znaju kako prići pacijentu.

Naglašava nam i da su tamošnji doktori uvijek nalazili vrijeme da odgovore na njihove telefonske pozive kako bi ih svakodnevno obavještavali o zdravstvenom stanju njihove bebe.

Problemi po povratku bebe u Trebinje

Nakon djetetovog otpusta iz Podgorice kreću problemi za ovu porodicu.

Poslije podrške koju su dobijali od osoblja sa podgoričke Neonatologije u Trebinju kod fizioterapeutkinje, kako svjedoči ova majka, njih čeka nešto sasvim suprotno.

„Naše dijete je bilo hipotonično u gornjem dijelu tijela, nije imalo snage. Takvu bebu fizioterapeutkinja je, pri našem prvom susretu, uzela za rukice i nakon što joj je glava pala rekla nam da od toga nema ništa.  Te riječi mi i sada odzvanjaju u glavi i nakon devet i po godina moja ogorčenost je ostala ista“, prisjeća se Damjanac, pokušavajući da u razgovoru suzbije emocije i ne pokaže suze za koje i na neku pomisao mogu da poteku.

Ispričala nam je da im je tada fizioterapeutkinja u trebinjskoj Bolnici rekla i da će ona sve uraditi da dijete podignu na noge, ali da ne trebaju da računaju da će se to desiti do njegove treće godine.

„Dijete je prohodalo sa 11 mjeseci. Kod fizioterapeutkinje sam je odvela dva puta. Snimila sam vježbe i poslije toga sam sama sa djetetom radila kod kuće“, priča ova hrabra majka.

Pojašnjava nam da je njen suprug, zbog posla, dosta vremena bio na terenu, te da je ona morala sama da se bori sa svim izazovima koje je sa sobom nosio prijevrmeni porođaj. Prisjeća se kako ih je bebin otac prvu noć dovezao iz bolnice, a već sutri dan je morao da ide na put.

„Nas dvije smo same bile kod kuće. Prvu noć je moja tetka prenoćila sa nama i od tada nastavljamo mi same uz Božiju pomoć. Cijeli moj svijet je bio da li je prošlo dovoljno vremena da radimo sljedeće vježbe“, priča nam Damjanac koja je sa bebom, kaže, vježbala i po osam puta dnevno.

„Čim je moje dijete malo jaknulo imala sam potrebu da je sredim kao lutku, tako malu, i da je u rukama nosim kroz grad, da je svima pokazujem. Tako sam tada bila ponosna“, prisjeća se Damjanac.

Podsjetnik za obaveze – 37 stavki

Svaki dan bi ova majka počinjala i završavala s pogledom na papir iznad bebinog kreveca. Na njemu je bilo vremenski raspoređeno 37 obaveza.

„To je bio u stvari moj raspored kad koju vježbicu radimo, koje tabletice ili kapi kada koristimo. Tako sam prva tri – četiri mjeseca, od njenog dolaska u svoj dom, ja imala 37 stavki na dnevnom nivou“, priča nam Damjanac.

Ona priznaje da joj je bilo naporno, pogotovo zato što je bila sama sa bebom.

„Beba je bila mala, nerazvijena, a uz to meni prvo dijete, a ja sama. Uhvatila sam se s tim kako sam morala“, priča nam Damjanac i

„Nisam smjela zaspati“

„Znala sam danima da ne spavam od straha. Bili su mi kapilari u očima, jer jednostavno ja nisam smjela zaspati. Mislila sam prestaće da diše, nešto će se desiti, a ja neću biti budna“, priča nam ova majka o svojim strahovima koji su je pratili u prvim mjesecima bebinog života.

Nerazumijevanje i dodavanje soli na otvorenu ranu

Pored nerazumjevanja, koje je ovu majku konstantvo pratilo, so na ranu su joj dodavali i poznanici sa neumjesnim pitanjima i komentarima. Onima za koje nikada nije pravo vrijeme.

 „Čim je moja djevojčica napunila godinu dana nizala su se pitanje – kad će drugo i konstatacije da je jedno dijete malo. Nonšalantno bi mi pojašnjavali Ajde Bogati, jedno kao nijedno. Sve se dešava u vremenu kada mi našu bebu još vodimo na specijalističke preglede i sve rane na mome srcu su svježe“ uz uzdahe i knedlu u grlu svoja sjećanja u razgovoru za „Direkt“ budi ova majka.

Pored medicinskog osoblja u Podgorici, Nina su podršku davale još jedino monahinnje iz ženskog manastira Ždrebaonik.

„Nama su dosta pomogle monahinje iz ženskog manastira Ždrebaonik kod Danilovgrada gdje smo često dolazilii. Išli smo dok je još beba bila u bolnici, ali i kasnije sa njom.  Tu smo nailazili na razumijevanje, na finu riječ“, prisjeća se Nina.

Na kraju razgovora za Direkt, Damjanac kaže da vjeruje i osjeća kako kažu da je prijevremeno rođeno dijete djelić raja, koje je Bog poslao na zemlju da pokaže svu svoju moć.

„Bilo je teško, ali mi smo uspjeli. Ona je najveći moj uspjeh. Ona to zna. Nikom ne bih poželjela da rodi kako sam ja rodila, ali bih svakom poželjela da ima dijete kao što ja imam“, kaže Nina Damjanac i zaključuje: „Kada od djeteta u kojem nemaš šta da vidiš, napraviš malog čovjeka, taj osjećaj se ne može opisati“, ponosno zaključuje za naš portal ova majka.