Svirepo ubistvo srpskog dječaka Slobodana Stojanovića

Svirepo ubistvo srpskog dječaka Slobodana Stojanovića

Napeta situacija oko sela Donja Kamenica eskalirala je 29. maja 1992. godine. Tada se porodica Ilije Stojanovića našla na strani koju su kontrolisali muslimani, piše u monografiji “Djeca žrtve rata 1991-1995” Republičkog centra za istraživanje rate, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

Narednog dana u porodičnu kuću došao je Muhamed Čikarić iz Kamenice, zaseoka Alići, koji je Iliji Stojanoviću zabranio da bježi. Istog dana počeli su pregovori srpske i muslimanske strane na barikadama u mjestu Kruške.

– Muhamed Čikarić je poslao Iliju Stojanovića da odnese poruku srpskoj strani, da ih pita da li su za pregovore i napomenuo je da im nedostaje pet njihovih boraca. Ilija je odnio poruku i zatim se vratio kući. Sa porodicom je bio u kućnom pritvoru sve do 4. juna, kada su u Kruškama Stojanovići i tri poginula srpska borca razmijenjeni za šest živih pripadnika takozvane Armije BiH. Stojanovićima je u selu ostala sva pokretna i nepokretna imovina. Porodica Stojanović se smjestila kod kuma Zorana Miloševića u zaseoku DŽenarike – navedeno je u monografiji.

Sin Ilije Stojanovića Slobodan tugovao je za psom koji mu je ostao kući, te je često tražio da ode nazad u selo, odveže psa i dovede ga kući.

– Roditelji su ga odvraćali od te ideje, ali se dvanaestogodišnji Slobodan teško mirio sa tim. Ne odustajući od te namjere Slobodan je 27. jula 1992. godine otišao od kuće, prošao je kroz barikade i otišao u pravcu rodne kuće da bi doveo psa. Njegovog oca Iliju, koji je u to vrijeme bio u Zvorniku, o Slobodanovom nestanku obavijestila je lokalna komanda srpske vojske – precizira se u monografiji.

Slobodanov otac je, dodaje se, već narednog dana “glasom sa brda na brdo” pregovarao sa muslimanskom stranom i tražio informacije o Slobodanu.

Sa druge strane dolazila su uvjeravanja da je Slobodan živ i da je na sigurnom u Tuzli i da njegovi ne brinu. Tokom narednih dana Ilija je tražio informacije o sinu, a dobijao je isti odgovor. U nastavku potrage Ilija je od više muslimana dobio informaciju da mu je dijete ubijeno i da je za taj zločin kriva Elfeta Veseli zvana Kosovka.

Potrage za Slobodanom sjeća se i Mile Vukadinović, tadašnji pripadnik Drugog bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske.

– Nakon saznanja šta se desilo dječaku Slobodanu, riješili smo da pregovaramo uz pomoć megafona. Lokalni mještani pričali su sa muslimanskom vojskom, odnosno sa nekim podvornikom /domarom/ škole u Bakračima. Rekli smo mu da ćemo razmijeniti i mrtve i ranjene samo da se dijete spasi. On je u prvi mah odgovorio da se neće djetetu ništa desiti. Nakon desetak minuta, po glasu mlađi čovjek je njihovom pregovaraču oteo megafon i rekao da od razmjene neće biti ništa dok u Zvornik ne dođu tenkovi iz Tuzle – rekao je Vukadinović.

Postoje indicije da je Slobodan bio živ po zarobljavanju i da su ga vojnici vodili sa sobom.

evad Hodić, koji je u to vrijeme bio pripadnik takozvane Armije BiH, na suđenju Veselijevoj izjavio je da je dječaka viđao nekoliko puta, a da ga je jednom prilikom vidio samog. Dječak je bio go do pasa, a na desnom ramenu imao je masnicu i ogrebotinu.

Da je Slobodan bio u zarobljeništvu i da je zlostavljan potvrdio je i Omer Đulbegović, saborac Elfete Veseli koji je naveo da su dječaka prvo držali zatvorenog u podrumu. Prema njegovom svjedočenju, dječaka su dvojica vojnika takozvane Armije BiH nakon 20 do 25 dana odveli da im pokaže gdje je navodno Slobodanov komšija zakopao pušku “M-48”.

Nakon što je Slobodan pokušao da pobjegne, vojnici su ga uhvatili i istukli. Prema Đulbegoviću, Slobodan je tada priznao da je ubačen među njih, da izvidi koliko ima vojske i oružja. Rekao je da je bio u Drinjači na obuci. Da je dječak pokušao da pobjegne svjedoči i Mustafa Tučić, ali on tvrdi da se to desilo kada su ga vojnici vodili na kupanje i da je tom prilikom dobio batine.

Tučić navodi da je isti ili naredni dan njegov rođak Fahrudin Demirović zvani Gumeni došao sa dječakom na kojem se vidjelo nekoliko modrica, a koji se smijao i rekao: “Ja sam Gumeni dva”, dodajući da su njih dvojica bili u dobrim odnosima.

Na suđenju Veselijevoj, Demirović se prisjetio da je jednom vidio Slobodana u ćošku, golog i da su svi galamili na njega, jer je pokušao pobjeći kada su ga kupali. Pokušao je da pomogne i uspio da smiri galamu.

Naredno jutro, Demirović je krenuo na teren i svratio je da vidi Slobodana.

– Vidim sjedi s ručicama… Gleda i trese se. Gleda me krupnim očicama, smirio sam ga sa pričom da će vjerovatno biti razmijenjen – rekao je Demirović. Nakon što se vratio sa terena saznao je da je Slobodan ubijen.

Vojska Republike Srpske oslobodila je Donju Kamenicu 16. februara 1993. godine i od tada su tražena nestala lica.

Slobodanovo tijelo pronađeno je 13. juna 1993. godine u masovnoj grobnici na brdu Ždrijepci kod Jošanice. Masovnu grobnicu pronašli su i otkopali pripadnici Vojne policije iz Milića, a identifikacija je obavljena u Vatrogasnom domu u Zvorniku. Tijelo su identifikovali njegova majka Desanka i petnaestogodišnja sestra Slađana, koja je pozvana sa nastave da identifikuje bratove posmrtne ostatke.

Obducent Zoran Stanković, patolog, konstatovao je u izvještaju da je dječak umotan u plavi radnički mantil.

Konstatovao je brojne smrtonosne povrede na lobanji i tijelu nanesene tokom života i poslije smrti. Dječaku je za života bilo odsječeno desno uvo, oštrim predmetom nanesene su mu posjekotine u predjelu stomaka. Sve ovo je ukazivalo da je dječak podvrgnut teškoj torturi i da je umro u teškim mukama. U slijepoočnicu mu je, iz neposredne blizine, ispaljen metak.

Slobodanova sestra je kasnije svjedočila o ovom događaju.

– Brat je bio na stolu, a pored njega se nalazio plavi mantil. Lobanja je bila odvojena od tijela i na njoj se nalazila rupa. Tijelo je bilo u fazi raspadanja, ali vidno rasječeno i unakaženo – navela je ona.

SVJEDOK “S1”

Tokom suđenja izjavu je dao svjedok pod šifrom “S1”, koji je u to vrijeme kao pripadnik takozvane ARBiH bio očevidac ubistva.

– Elfeta je stajala sa dječakove lijeve strane. Držala ga je za kosu. Izvadila je nož sa crnim koricama. Podigla mu je glavu i povukla nož ispod vrata. Dijete je počelo da krklja… Kad ju je neko od prisutnih vojnika pitao šta to radi, ona je izvadila pištolj, duga devetka, prislonila mu na glavu i pucala, jednom ili dva puta, ne znam. Nakon toga mu je tijelo zamotano u plavi mantilić. Okrenuo sam glavu, nisam više mogao to da gledam – izjavio je taj svjedok.

PREPUKLO MAJČINO SRCE

Slobodanovo stradanje je ostavilo teške posljedice po porodicu koja se nikada nije oporavila. Majka Desanka je preminula 2006, a otac Ilija 2013. godine, a sahranjeni su uz grob svoga sina.

U monografiji “Djeca žrtve rata 1991-1995” navedena je izjava Ilije Stojanovića o smrti svoje supruge.

– Nije Desa mogla više da izdrži. Prepuklo je majčino, a i moje srce. Ne znam kako sam još u životu. Moja Desa je otišla u velikim mukama, bolu i patnji za našim Slobodanom, koji je ubijen na najsvirepiji način. Ni liječenje u Beogradu ni sve pažnje ljekara nisu joj mogle pomoći. Ja se radujem odlasku sa ovog svijeta. Valjda ću tamo negdje biti sa mojim Slobodanom i njegovom presvisnulom majkom – rekao je Slobodanov otac Ilija.

(Katera)

CATEGORIES
Share This