Sveštenik Dražen Tupanjanin: Praznik Svetog Save jedne studentske zime u Srbiji

Trebinjski sveštenik Dražen Tupanjanin objavio je na sajtu teologija.net svoje viđenje dešavanja u Srbiji i poslao snažnu poruku podrške studentima koji traže odgovornost za korupciju zbog koje je pala nadstrešnica na Željezničkoj stanici u Novom Sadu prilikom koje je smrtno stradalo 15 ljudi, a dvoje teško povrijeđeno. Njegov tekst prenosimo u cjelosti i bez izmjena.

Zima u zemlji Srbiji na prelazu Gospodnjih ljeta 2024. i 2025. nije naročito studena, u poređenju sa studenim zimama koje mnogi pamte. Ali je svakako studentska! Mladi ljudi, studenti Beogradskog i drugih univerziteta širom Srbije, blokirali su svoje fakultete i mirno protestuju, tražeći odgovornost za korupciju u zemlji koju vole i zbog koje je, upravo zbog te korupcije, pala nadstrešnica na željezničkoj stanici u Novom Sadu, usmrtivši 15 ljudi. U blokadi je, među ostalima, i beogradski Pravoslavni bogoslovski fakultet.

Studenti trpe fizičko i verbalno nasilje, prijetnje i ucjene. Ali ne posustaju. Šef države, kao i njegovi najbliži politički i medijski saradnici, nazivaju ih ružnim imenima. Predsjednik pominje formaciju koju naziva „lojalisti“, formaciju čiji su se pripadnici „na krv zakleli u jednoj maloj crkvi“ (?!) i koji, po priznanju Šefa, žele radikalniji odgovor na pojave u društvu – one pojave koje mahom predvode studenti. U tom narativu horski se pominju i izdaje, ustaše, strani plaćenici i domaći izdajnici, rušitelji države i svega srpskog. Vrh crkve drži se poprilično po strani, do ovoga časa ne dajući otvorenu podršku nikome, pa ni studentima Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta. Reklo bi se da studenti, sudeći po dosadašnjim reakcijama, zbog toga nisu posebno pogođeni, kao i da im – po pitanju takve vrste podrške – očekivanja nisu naročito velika.

Sa druge strane, za razliku od vrha SPC, mnogi među sveštenstvom, pa tako i moja malenkost, otvoreno ili manje otvoreno podržavaju studente, imajući za to, pored očiglednih objektivnih, i subjektivne razloge. Naime, mnogima od nas kćeri i sinovi stoje u prvim redovima studentskih blokada i protesta. Uočljivo je i to da naši episkopi u javnosti uglavnom ćute kao zaliveni, uz par – ne naročito glasnih – izuzetaka.

Na izmaku mjeseca januara, periodu kada se u našem narodu završava dobro poznati period krsnih slava, pa tako i susreta i rasprava o aktuelnim društvenim temama, utisci koji mogu da se dobiju svjedoče o konfuziji u narodu. Ona se kreće od radikalnih izjava da „sve to“ (studente) „treba pobiti“, preko neutralnijih stavova da su „đaci u pravu, no sada nije vrijeme za ovo“, pa sve do onih koji podržavaju i razumiju studentski angažman i podržavaju njihove zahtjeve. Svaki od pomenutih stavova, kao i mnoge druge koji se manje-više mogu svrstati u neki od pomenutih, lično sam imao priliku da čujem.

Ipak, sada kada se približava dan Svetog Save, očekujem da bi se moglo čuti podosta mišljenja koja će pokušati da se baziraju na njegovoj ličnosti, djelu i zaostavštini, koja se naziva Svetosavlje. Nemam namjeru da spekulišem na temu kakva bi ta mišljenja mogla biti. Ako bih se i upustio u to nezahvalno prognoziranje, čini mi se – na osnovu dosadašnjeg iskustva – da se od SPC tada ne bih nadao nečemu bitno novom, dok bi me očekivanja vezana za studentsku kreativnost vjerovatno mogla (kao, uostalom, i do sada) prijatno iznenaditi. Ostavljam vremenu bliske budućnosti (tekst pišem 22. januara) da mi ponudi valjane odgovore.

U međuvremenu, i sâm sam zapitan kako bi se prema svemu što nas okružuje i pritiska ove studentske zime odnosio naš prvi arhiepiskop, kolosalni Svetitelj Sava. Smatram da je ovo veoma važno pitanje, no u isto vrijeme sam svjestan da između Savinog i našeg vremena stoji veliki vremenski jaz od osam vijekova, te da su konteksti poznog srednjovjekovlja u kojem je on živio i savremenosti u kojoj živimo mi, bitno različiti. Pritom, ne mogu da se u svom duhovnom životu pohvalim mističnim iskustvima susreta sa Svetiteljem koji bi mi garantovali da mogu tumačiti njegovu volju. Mistični susreti ovakvoga tipa su za nas koji smo vjernici, bez daljnjeg, mogući, ali nije nepoznanica da takva iskustva ne mogu mnogo pomoći u vremenu kada se dešavaju, jer su mistička iskustva, kako im i samo ime govori – tajanstvena, i njihova istinitost teško se utvrđuje u vremenu kada se ona zbivaju.

Stoga mi ostaje da se u pokušaju kakve-takve procjene zadržim na određenim činjenicama iz *Žitija Svetoga Save*, koje, ako i ne mogu da se poistovjete, a ono barem mogu da se uporede sa situacijom u kojoj se srpsko društvo i država Srbija danas nalaze.

Mnogo šta iz života Svetoga Save stoji kao trajni putokaz onima koji bi htjeli da idu njegovim putem. Na stranu što je pojam „Svetosavlje“ korišten u raznim prilikama i neprilikama, i što su mnoga od tih korištenja, pogotovo ona izvođena u vulgarno-radikalnom ključu pseudopatriotizama, miljama udaljena od onoga što Svetosavlje uistinu jeste. (Vjerovatno bi se i „lojalisti“ koji na jednom od beogradskih nadvožnjaka čuvaju falusoidni simbol šake sa ispruženim srednjim prstom – što je, po njima, „odgovor“ druge strane na ono što studenti čine, a ispod koga stoji pretenciozni potpis „Srpski narod“ – identifikovali kao svetosavci).

Svetog Savu nije odlikovala isključivost po pitanju uvažavanja drugih, nije ga odlikovalo mračnjaštvo, a kamoli vulgarnost. Jedino radikalno u njemu bilo je radikalno hrišćanstvo, radikalan jevanđeljski odgovor na ovdje i sada. Radikalna ljubav bilo bi drugo ime za to. Zbog toga nije prestajao da iznenađuje. Ta iznenađenja proizilaze iz stvarnosti njegovog susreta sa Hristom koji je određivao njegovo mišljenje i postupanje.

Bio je čovjek koji je iznevjerio mnoga očekivanja savremenika, pa i onih u mantiji (Dimitrije Homatijan), ali ne i Hrista i njegovo Jevanđelje. Potezi poput monašenja njegovog brata, kralja Stefana, toliko su avangardni da njihova interpretacija neminovno dovodi do toga da budemo u pozitivnom smislu uznemireni. Jedan Nemanjić prestaje to da bude, prestaje da bude kralj, prestaje, na samrtnoj postelji, da bude išta drugo do „samo“ hrišćanin i monah. Stefanu bi bilo „dovoljno“ da je primio Svetu Tajnu Pokajanja i potom Sveto Pričešće, kao što to činimo danas i kao što se to činilo uvijek i svugdje kada umiru pobožni pravoslavni hrišćani, pomireni sa Bogom i ukrijepljeni Svetim Tajnama. Svetom Savi to nije bilo dovoljno, i taj čin je, reklo bi se mi se, jedna od stavki na listi zadataka za razmišljanje u traganju za istinskim Svetosavljem.

No, to je samo jedno među mnogim iznenađenjima. Veliko iznenađenje bilo je i to da se nakon trinaest godina dobrovoljno povukao sa arhiepiskopskog trona, i to vjerovatno zato što je, kao čovjek koji je svetogorskim etosom razvio u sebi duh samokritičnosti (i vjerovatno na zaprepašćenje savremenika), mislio da je dao svoj maksimum, i da je vrijeme da na tron zasjedne neko mlađi i orniji.

Kakva gest, i kakva poruka! Zaustavljanje nasilja (obostranog, ne zaboravimo tu važnu činjenicu) među braćom, takođe je bitna odrednica Svetosavlja i prijatno iznenađenje u srpskoj istoriji!

A ima ih još pregršt.

Sada bih da pokušam da poentiram onim za što mi se čini da je ključno da ne izgubimo iz vida ove studentske zime, a tiče se ne kraja, već početka, baš kao što mi se čini da se upravo toga – dakle početka, a ne kraja – tiče i ova studentska zima. Početka nečeg što u isto vrijeme iznenađuje i obećava.

Životopisi Svetog Save govore nam da je on u periodu rane mladosti krenuo za svojim idealom i za svojom vizijom. Krenuo, drugačije rečeno, tamo gdje ga je vuklo njegovo hristoljubivo i iskreno mladalačko srce. Domentijan i Teodosije, pisci Savinih žitija, kazuju nam da je tada imao oko 17 godina. To je, važno je znati, u vremenu kada je Rastko Nemanjić hodio ovom zemljom, bila starosna dob kada se muškarac već smatrao punoljetnim, spremnim da preuzme supružničke, a u njegovom slučaju i vladarsko-državničke obaveze. I sve druge obaveze koje su se podrazumijevale pod spektrom obaveza odraslog čovjeka, odgovornog za sopstveni život i život kako porodice, tako i šire zajednice kojoj je pripadao.

U toj životnoj dobi, Rastko pravi neočekivan potez. Protivno volji svoga oca, preuzima na sebe ogroman rizik, svojevrsnu duhovnu avanturu, i u pratnji monaha-stranaca, napušta porodicu, zemlju i način života koji je do tada vodio. Napušta zonu komfora, ali i, barem na prvi pogled, odgovornost koju mu je donosilo njegovo porijeklo. Pravi presedan koji njegovo blisko okruženje – a svi u porodici bili su stariji od njega – ne razumije niti prihvata.

Žitije nam govori o tome da je njegov otac poslao vojnike u potjeru („lojaliste“, neko bi rekao), sa jasnim naredbama da se ne uzdržavaju od nasilja kako bi ga spriječili u njegovim namjerama. Lojalisti, kao lojalisti, slušajući svoga naredbodavca, nisu se, opet po svjedočanstvu koje nalazimo u Žitiju, libili da to nasilje sprovedu u djelo, premlaćujući svetogorske monahe i prijeteći da će im skinuti glave sa ramena ukoliko im ne predaju mladoga princa.

Džaba!

Kao što znamo, mladi Rastko, sada već monah Sava, nije se dao pokolebati. Njegova vizija bila je nešto što zvaničnici tadašnje srpske države nisu mogli da shvate, još manje da prihvate. A opet, pokazalo se da je ta vizija bila nešto najblistavije što nam se, kao narodu, dogodilo u istoriji. Na tom valu, kroz mladog i nepokolebljivog čovjeka, u Srbiju je došao talas svježine, nešto bitno novo!

I otac, i braća, i narod… svi smo na kraju shvatili…

Moja Hercegovina