Srbin iz Slavonije dosanjao sam u Americi da na rodnom ognjištu peče rakiju: KAZAN VASKRSAVA LIJEPA VREMENA

„Vesela mašina“, kako se vazda popularno zove kazan za pečenje rakije, proradila je, posle duže pauze, na imanju Vučkovića, u pitomom i lijepom slavonskom selu Bobare, podno Pčinja, između Pakraca i Okučana.

Milorad Vučković, na slici, maštao je i sanjao godinama kada će da lijepa rakija, prirodna, potekne iz lule njegovog lampeka na pradjedovskom imanju, baš po recepturi njegovog djede Ilije, čuvenog ovdašnjeg domaćina, kog je, kao takvog, po svemu naslijedio sin Ranko. A, Milorad je od obojice, kažu komšije, srodnici i prijatelji, ponio najbolje i po karakteru, ali i po znanju, umijeću i vrijedoći kada je domaćinski posao u pitanju.

-A, pečenje rakije bio je jedan od mnogih poslova u domaćinstvu, ali od onih kojim smo se svi radovali, još od malih nogu, jer dok stari čekaju da potekne rakija iz lule, pjevajući i nazdravljajući nekom od „bajatih“ rakija, mi djeca, smo uživali u njihovoj i pjesmi i priči, ali i pečenim kukuruzima, pa i mesu sa žara. Sve je bilo nekako lijepo, prijatno, svečano i milo. Nikada neću da zaboravim te dane, kao i najljepše zdravice mog djede, oca, ali i drugih komšija, srodnika, prijatelja i kumova.I sve je bilo, uz Božju pomoć.I kad se radi i kad se odmara.

A, došle su ratne godine, poratne muke, borba za egzistenciju porodice kada su Vučković trbuhom za kruhom stigli do daleke Virdžinije.I, kako kaže Milorad, baš ono što su ponijeli u dušama, sa rodnih ognjišta, najviše ih držalo i održalo i kada je bilo najbolje. Milorad je, sa suprugom Milicom, koja je iz obližnjeg Dubovca, otišao i Ameriku prije četvrt vijeka i dvije kćerke. Radom, trudom, čašću, poštenjem i, kako naglašavaju vjerom u Boga, uspjeli su.U penziji su, podigli su dvoje divnih unučadi, koje su im podarile dobre kćerke Maja i Monika, i često dolazi i u Srbiju i u rodni kraj, odakle su potekli i gdje danas, kako kažu, „Bogu hvala živi dosta njihovih srodnika, dok je znatan dio i u rasejanju“.

-Kad „raspalim kazan“ osjećam se kao da nikada nisam ni odlazio iz mojih Bobara i pamtim samo lijepe trenutke -priča sa blagim, umilnim izrazom na licu Milorad, dok sprema novi kazan.

-I sjećam se svih savjeta mog oca i djece kad sam bio uz njih dok se pekla rakija.I zato je ova rakija „kao mlijeko“, čista kao suza, i nosim je, s radošću, u daleku Ameriku, podjednako volim da pečem i lozu, i šljivu, i krušku. Svi se raduju mojoj „mučenici“ u Virdžiniji, ne samo naši ljudi. Naša rakija, jednostavno, briše sve granice među ljudima.Zato i volim, kako kaže ona narodana,  da „založim i zažarim“ i spremiću jednu količinu da čuvam i za punoljetsva naših unučadi.

ISTOK