Ova penzionerka se prisjeća da je sa dvije koleginice sa Sokoca radila za Stajlera uzorke za kolekciju etno-motiva koji su nagrađeni na modnoj reviji u Londonu, čime se posebno ponose.
Iz Jovankinih vještih ruku izlaze narodna nošnja, tradicionalni ukrasi za svečanosti, “đeveruše” i drugi slični peškiri za ikone, mladence i krštenja, rađeni punim vezom na saten svili ili srpskom platnu.
Na ovaj način ona nastoji da što vjernije sačuva običaje i tradiciju naroda ovog kraja.Brine je, kaže, to što među mladima nema interesovanja za ovim starinskim radom i što žene “čuvari tradicije” skoro da ostaju bez nasljednica u izradi rukotvorina.
Arabinja je ispričala Srni da je u proteklih 20 godina, koliko se intenzivnije bavi rukotvorinama, izradila 40 muških vezenih košulja i 20 peškira “đeveruša” za kupce u Australiji, te na desetine vezenih stolnjaka i pletenih odjevnih predmeta za domaće kupce.
– Volim da moj peškir `đeveruša`, kojim mlada okiti djevera bude baš onakav kakav je bio i u vrijeme moje mladosti, bijel i ukrašen punim vezom sa cvjetovima kao da su tek ubrani sa planinske livade – objasnila je Arabinja
Jovanka ne traži kupce, već oni nju nalaze preko prijatelja, pa je tako za Ameriku poslala vezenu haljinu i tri vezene košulje.
Ona navodi da je rođena sa ljubavlju prema ovom radu u kući punoj ženske djece i da je još kao malena djevojčica naučila od majke da plete pape i čarape od domaće vune, a vremenom je svoj rad proširila na krojenje, šivenje, vez, pletenje i izradu narodnih nošnji svog kraja.
Nedavno je, kaže, po narudžbi kupca iz Trebinja isplela haljinu od domaće vune, koju će ukrasiti vezom, za koju tvrdi da je veoma kvalitetna, a napominje da ima i narudžbu muške pidžame od domaće vune koja, kako je pojasnila, zadržavanjem toplote pomaže oboljelima od kostobolje.
Prilikom izrade narodnih nošnji posebnu pažnju obrati kod krojenja zubuna od crne čohe, na kome se bočne strane ukrašavaju specifičnim vezom u kome centralno mjesto ima cvijet sa više pratećih svijetlih tonova koji simbolizuju kandilo i odsjaj njegove svjetlosti.
Izrada jedne ženske narodne nošnje počinje od vezenih vunenih čarapa ili od heklanih od konca, crne ili vezene bijele suknje, jelečeta, košulje, tkanice, vezene marame i torbice-pletivače.
Prema riječima Arabinje, kratko žensko prsluče, jeleče ili đečerma se šije od pliša, a potom se ivice ukrašavaju crnim gajtanom, te ručnim vezom “zlatnim koncem”.
Muški prsluk/gunjić, dodaje, izrađuje od crne čohe i ukrašava crnim gajtanima ustaljenim tradicionalnim motivima, koji se dopunjuju punim raznobojnim vezom oko vrata.
Arabinja ističe da u posljednje vrijeme plete i hekla od svilenog konca ženske komplete, svečane, dječije i haljine za plažu, a u slobodno vrijeme nastupa kao član sokolačkog Kulturno umjetničkog društva “Zavičaj”, koje njeguje izvornu narodnu pjesmu i narodnu nošnju romanijskog kraja.
Član je sokolačke sekcije žena Udruženja građana “Aurora”, sa kojom je odlazila ne više manifestacija ručne radinosti, ali bi, kaže, najbolje rješenje bilo da postoji izložbeni prostor u kome bi se mogli prodavati njihovi radovi.
Srpskainfo
