Sistem koji uzima živote – PA ŠTA!?
Gdje je ta crvena linija na kojoj ćemo shvatimo da su političari izgradili sistem čija su cijena ljudski životi!?
To što mi našom uobičajenom površnošću olako prelazimo preko brojnih anomalija u društvu, a samo se djelimično pokrenemo kada nas zadesi neka veća tragedija, ima svoju cijenu u našim ljudskim životima. Koliko god mi mislili da nas se neke stvari ne tiče i na koje najčešće odgovaramo: „Pa šta!?“
Evo kako je to formulisao pokojni beogradski arhitekta Dragoljub Bakić:
Možda nas pokrene novosadska tragedija, iako smo gotovo sigurni da će brzo biti zaboravljena, kao i mnoge druge prije nje.
Jer je već danas jedan otužan jesenji dan u Novom Sadu.Tri dana žalosti, u kafeu klasična – tužna muzika dopire iz starog zvučnika. I sa njom žale jučerašnju tragediju za željezničke stanice. Narod vrvi šetalištem i tek poneki komentar se čuje od starijih ljudi… Nije dobro, kriv je ovaj-onaj, predsjedik pozvao na odgovornost… Za nekoliko dana život će krenuti dalje. O ostavkama i odgovornosti će se sve manje pričati, a vlast se potrudila da bude upravo tako. Najveća krivica će biti na opoziciji koja zlurado pokušava da iskoristi tragediju.
Ali, zar se nije ista stvar dešavala kada nas je zadesila tragedija u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ ili nedavni zločin u policijskoj stanici u Bosanskoj Krupi. Ili tragedija u Jablanici koja je takođe odnijela ljudske živote.
Epilog je uvijek isti: na kraju uvijek odgovornih nema. Priča se potroši, a tuga ostaje uglavnom u porodicam koje svoju bol nose do kraja života. Mediji ih se sjete u nedostatku dnevnopolitičkih tema, tek da podgriju njihovu sumnju da je sistem zakazao.
A sistem…
Pa da, mi smo ga napravili, mi ga hranimo i dajemo snagu da opstane baš takav kakav je…
Prestali smo učiti, da bi znanje i struku imali. Ne znamo gdje nam se fakulteti nalaze, jer smo zaduženi da služimo nečijim slugama, koji bi nam za to služenje dali nagradu neko radno mjesto sa tom diplomom što nam je došla autobusom ili nam je neko pak usput ponio. Oni koji nešto vrijede su najčešće prinuđeni da ostave svoju zemlju, odlaze trbuhom za kruhom, da bi svojim znanjem razvijali i gradili zemlju onoga kome iz njegove zemlje svi služe. A naš sistem… pun, prepun svih onih koji su zauzeli njihova mjesta i kroje nam sudbinu i životu. Isti ti su stavili šljem na glavu, da vode radove na ozbiljnim građevinskim objektima, podzemnim i površinskim rudnicima, mostovima, branama, u namjeri da služe nečijim slugama da bi njima dobro bilo, a narodu kako bude. Dobijaju se poslovi u kojima je najvažnije da se novac opere, a posao uradi kako bilo. Kada platimo cijenu njihovog neznanja i kriminala – bude kasno.
I na kraju, da podsjetimo: jedan univerzitetski profesor iz Južne Afrike napisao je poučnu poruku i zalijepio je na ulazu Univerziteta: „Da bi uništili jedan narod nisu potrebne nuklearne bombe niti dalekometne rakete. Dovoljno je smanjiti kvalitet obrazovanja i dozvoliti studentima da varaju na ispitima!!
– Pacijent umire na rukama doktora koji je diplomirao prevarom!
– Sruši se zgrada na rukama inžinjera koji je stekao diplomu prevarom!
– Gubitak imetka putem računovođe koji je diplomu stekao prevarom!
– Gubitak pravde zbog sudije koji je stekao diplomu varanjem!!“
I, naravno, gubitak ljudskih života kao cijenu našoj lakomislenosti, površnosti i gramzivosti.
Rekli bismo: PA ŠTA!?
ISTOK
