Siđi do rijeke

Siđi do rijeke

Nju ejdž primitimizam ili neopaganizam? Bilo kako bilo, to je današnji mejnstrim. Mejnstrim koji je ubjedio sam sebe da je avangarda, da je prosto nemoguće da ljudi osim njih i njihove misli mogu podržavati nešto drugo ili misliti drugačije. To ih je i odrodilo od realnosti.

Ovaj tekst je priča o našoj Trebišnjici. Mirnoj i tihoj. Njoj koja guta sve što joj priređujemo. No, da ne idemo nadaleko, i da ne budemo „generali posle bitke“, ali treba ipak pomenuti da je njen tok, flora i fauna, i što je najbitnije čar koji je imala u velikoj mjeri narušen još 60-ih godina predhodnog vijeka. Ne treba biti nepošten, ipak treba reći da je tadašnji projekat donio ogromne finansijske dobiti zbog kojih je grad napredovao u mnogim segmentima. Neki će reći da je time riješeno mnogo problema koji je pravio njen tok (posebno u hladnijim i kišovitijim mjesecima) što je tačno ali ipak treba naglasiti da je mnogo toga prirodnog u njoj „ubijeno“.

Jednom mi jedan poznanik reče: „Pa čemu nama služi rijeka? Da u nju ispuštamo kanalizaciju i da bacamo otpad“. Nije to baš ni daleko od istine. No, ko je za to kriv?

Svi ozbiljni gradovi nastoje da se „spuste na rijeke“, da iskoriste maksimalno sve ono što rijeka pruža. Nedavno je društvenim mrežama kružila fotografija Dizeldorfa danas i prije 30 godina. Sve saobraćajnice su izmještene, sve zelene površine opet izgrađene i napravljen je sadržaj koji i priliči riječnoj obali. Izgleda da mi ozbiljno kasnimo za razvijenim svijetom pa tek sad ulazimo u fazu „betoniranja“ obala. Obzirom da nisam arhitekta ne želim se baviti tim pogledom na rijeku iako je „naoko“ vidljivo da postojeće višespratnice na obalama zaklanjaju pogled svima ostalima koji su malo dalje od obale.

Na rijeci smo puštali „brodiće“ kao klinci, naučili da plivamo, upecali prvu ribu, naučili da veslamo, skačemo, tu su  pale i prve ljubavi… Sa rijeke, sa kola i dan danas, iako ih je sve manje vrijedni ratari navodnjavaju svoje njive. Na rijeci se odmara, uživa i živi. Postoje ljudi koji sve ovo nisu iskusili. I imaju pravo na to. Trebinje nije ogromni grad ali je ipak dovoljno veliki da prihvata različitosti. Makar ovolike. Ipak, postoji nešto što nam smeta. Nama kojima je Trebišnjica malo više od rijeke. Nama kojima je jasno da ako od grada oduzmete rijeku, vrlo brzo bi sve one ostale prirodne ljepote izgubile sjaj. Vrlo brzo to ne bi bio isti grad.

U čemu je problem da se uradi sve ono što iziskuje malu količinu novca, ili u nekim slučajevima nikakvu? U čemu je problem da vidimo kako su drugi riješili problem „silaska na rijeke“? Da se obogati sadržaj? Da se obale sređuju i drže urednim?

Jasno je da oni koji odlučuju o rijeci pripadaju mejnstrimu sa početka priče. Možda oni nisu iskusili nikad ništa lijepo vezano sa rijekom. Možda im i ništa ne znači. No, to ne znači da mogu da rade šta hoće i kako hoće. Ne interesuju me nikakvi „investitori“, još manje oni koji kupuju stanove pored rijeke a ne žive u njima, niti u gradu. Zanima me gospoda koja daje dozvole koje daje. Ne znam da li je njima jasno da je ipak vrijeme kada se informacije brzo i poprilično tačno mogu bilježiti. To što je danas vrijeme takvo kakvo jeste, ne znači da sutra neće biti bolje. Narednim generacijama neće moći pričati  priču kako su bili mudri, pametni, kako su donosili teške ali prave odluke. Ne, neće se to dogoditi. Prije će se ljudi hvatati za glavu i čuditi odlukama iz prošlosti.

Možda oni sve ovo i znaju, ali ih je baš briga. Ima i onih kojih nije.

Neka rijeka bude makar rijeka. Nekima od nas će zauvijek biti i mnogo više od toga.

ISTOK/autor poznat redakciji

CATEGORIES
Share This