SABOR FAMILIJE PERAĆA iz Orahovljanja kod Mrkonjić Grada: PRIMJER KAKO SE LJUBI BLIŽNJI SVOJ

Časna i čestita familija Perać, koja je, ni kriva ni dužna, morala da se seli, rasejava i potuca, tokom Drugog svjetskog rata, ali i najnovijeg odbrambeno otadžbinskog rata, uspjela je da, vazda, ostane saborna, složna i da se drži one jedne od najvažnijih Božjih zapovjesti „ljubi bližnjega svoga“.

I, tako je, decenijama.Taj zavjet predaka naslijedili su i potomci, među kojima i najmlađi, koji su se, sa starima, okupili u rodnom selu Orahovljanima, udaljenom dvadesetak kilometara od Mrkonjić Grada, u Republici Srpskoj, na samoj granici sa drugim BH entitetom i njegovom opštinom Ključ. Sabrala ih je, kako kaže Rajko Perać, znamenititi intelektualac iz tog dijela Republike Srpske, „međusobna ljubav, želja za slogom, zajedništvom i druženjem“.

-Baš nas je to sačuvalo i očuvalo u najtežim vremenima, jer smo, uz sve, bili solidarni i brižni o svakom našem čeljadetu -priča Rajko, koji pripada generaciji „veterana“ Peraća. Uspjeli smo, na našu sreću, da budemo uvijek na okupu kao da živimo i jednom mestu, u jednom sokaku ili kraju, kako je nekada davno bilo. Puno mi je srce što nas slijede, i te kako, naša djeca i unučad. Baš dostojno slijedimo zavjete starih i slavnih Peraća.

Rajkov sinovac je Drago Perać, diplomirani ekonomista koji živi u Bačkoj Palanci. Mlađi je od strica tek nekoliko godina, pa su oni, danas, stub okupljanja, koje je, u najvećem obimu, zaživjelo prije 20 ljeta. Drago, koji iza sebe ima uspješnu karijeru privrednika, funkcionera lokalne admnistracije i domaćina kom se dive, ne samo u Bačkoj, brižan je, kao i Rajko, o mladeži kojoj, kako kaže, „uvijek mora da se malo popusti, ali sa mjerom, jer je to pedagoški dobro“.

Čini to kao što je činio njegov u kraju omiljeni i čuveni, i danas kada ga uveliko nema među živima, njegov otac Svetozar, koji se doselio u Bač šezdesetih godina.

-Naš su, tokom Drugog svjetskog rata, bježali od ustaške kame i dosta smo postradali -pričaju Peraći.

-Onda su došle, poslije rata, teške godine za življenje, pa su mnogi otišli „trbuhom za kruhom“ od Banjaluke do Bača, Bačke Palanke, Novog Sada…Uvijek smo željeli da , i na drugoj adresi, gdje se ko i kako snađe, budemo što bliži jednima i drugima. Pomagali smo se koliko smo mogli, a uvijek smo se voljeli i pazili.

Kada su, vele, mislili da su se vremena stabilizovala i kad su vjerovali da u zavičaju ima znatan broj Peraća došao je devedesetih godina novi rat, kad smo preživjeli stradanja, raseljavanja, razaranje neslućenih razmjera. Kao da su potomci onih iz predhodnog rata, željeli da, svom snagom, nastave tamo gdje su morali da stanu njihovi srodnici dželati. Stradalo je i čitavo njihovo selo i opština Mrkonjić Grad. U Orahovljanima, prema zvaničnim podacima, uništeno je čak 90 odsto srpske imovine.

Peraći svjedoče da su se, uvijek, držali vjere svoje, i uprkos stradanjima, njih nikada i nu u čemu nije nosila mržnja ni prema kome. Čistog srca, zato, kao i obično proteklo je druženje u njihovoj postojbini. Praksa je da se jedne godine okupljaju u Glamočanima, kod Banjaluke, a jedne u Baču, gdje je njihova „loza“, danas, najbrojnija. Peraći su , već u proljeće 1996. godine,  krenuli da obnove dio uništenog, prije svega kuće, kako  se ognjišta ne bi potpuno ugasila.

„Izvorne“ Peraće što se olupljanja i druženja tiče podržavaju, na njihovu veliku radost, i njihovi zetovi i snahe, i to iz sveg snage, poput Nade Perać, Dragine supruge, rodom iz Runjana, iz Vukovog kraja, kod Loznice, koja je unijela, kako priznaju, „prelijep duh najljepšeg dijela Srbije u duh Krajišnika“.

Kao i obično  imali su duge razgovore, pa i dogovore, ali i čime da se pohvale. Tako je, upravo u vrijeme tog saborovanja, Maša Slijepčević, kćerka Gordane Slepčević, rođene  Perać, ugledne novosadske bankarke i ekonomskog ekperta, otišla na Beletsku akademiju u Solt Lek Siti u američkoj državi Juta, jer se za to izborila sama zahvaljujući znanju, trudu, raskošnom talentu i radu. Peraći su se, od sveg srca, radovali, uz poruku da je Mašin put do uspjeha uvijek bio način njihove borbe kroz život.

-Ko hoće časno, ne može lasno -kažu Peraći, prenoseći Vukovu poslovicu.

-Naučili smo da živimo časno, vrijedno i da je znanje ispred svega, često važnije od imanja. I uvijek da budemo čista obraza, jer samo tako možemo biti vedra lica. Kao vazda, nekad, i u najtežim trenucima, naši preci. Morali smo i devedesetih da se raseljavamo, ali nas je, eto, uz svu ljubav, sabrao i dragi Bog, jer Bez boga ne valja ni preko praga.

ISTOK