Rupnim Dolom vjetar duva Dragan Miskin stražu čuva

Rupnim Dolom vjetar duva Dragan Miskin stražu čuva

Zasvaštario sam, ali sam doveo domaćinstvo u pristojno stanje domaćinsko… Trenutno držim osnovno za povratnički život: tri krave, dvadesetak koza, desetak ovaca, pedesetak košnica pčela i tridesetak koka… Poslova dosta a ruku malo, ali nema odustajanja – Rupni Do je moja odluka!

Živimo u vremenu i svijetu u kome svakodnevno kroz razne elektronske i medijske kanale znatiželjno pratimo život raznoraznih avanturista i ekstrema o načinu života i preživljavanja u primitivnim i izolovanim uslovima življenja. Svijet je jednostavno postao željan spoznaje života i načina života homo sapiensa u evoluciji, od pećine do naprednih civilizacija.

Priču koju sam čuo i bilježio od Dragana Miskina iz Rupnog Dola mogao bi tačno smjestiti u to nekakvo vrijeme koje nam budi maštu pored malih ekrana ili interneta. U selu Rupnom Dolu Dragan živi sam sa najbližim komšijom na 5 km.

Evo početka priče:

„U razrušeno i u temelj spaljeno selo došao sam desetak godina poslije rata, a da bi od one tamo raskrsnice do moje kuće mogao doći morao sam rasjeći kosjerom i motorkom grabovinu, jasenovinu, drenovinu i kupinu. Pogled prema selu je ostajao kao zaleđen na prostoru kamenih razvalina i natrpanih gomila. Jedno zgarište a još razvaljeno nije ničim ličilo na moje najljepše selo koje smo napustili 1992. Krčio sam šikaru da bih došao do kuće koja je isto tako bila u šikari. Istina je surova i najteža – ja sam krenuo tim putem da živim tu, da se tu vratim i ostanem…“

Ovako priča Dragan, koji nas je dočekao na ulasku u prostranu avliju u selu Rupni Do. Ovo selo je nekada pripadalo opštini Trebinje, a dejtonskom granicom pripalo je opštini Ravno i Federaciji. Da bi čitaocima „Glasa“ malo pobliže pojasnio dolazak do Rupnog Dola, a imajući na umu da je ovo selo katastarski pripadalo Trebinjskoj površi, prenijeću vam upute telefonom moga sagovornika:

„Čim prođeš kafanu Drijen, prvo skretanje na lijevo kolskim asfaltnim putem i doći ćeš do Rupnog Dola i Glavske, koji su udaljeni tri ipo kilometra od glavnog puta ka Ivanici“, rekao mi je Dragan kada smo se čuli telefonom u jutarnjim časovima.

Rukom napisani putokazi na toj raskrsnici su mi i potvrdili da sam na pravom putu, a poslije tri kilometra žičana ograda, kojom je ograđeno ogromno imanje, je bila potvrda da sam blizu ove domaćinske kuće.

Na proširenju gdje sam trebao skrenuti ponovo lijevo zaustavio sam automobil i ugasio motor da bi oslušnuo da li se neko čuje i da li sam na pravom putu u ovom bespuću.

Iz dubokih, u šumu zaraslih dolova, odzvanjali su čaktari na stoci koju nisam mogao primijetiti u prostoru koji je zarastao u šikaru hrastovine, grabovine, jasenovine i drenovine… Nedaleko od ovog mjesta čula se razgovjetna muška priča. Znači, blizu sam…

Samo stotinjak metara sa tog proširenja, na malom seoskom puteljku, čekao je Dragan sa komšijom sa Ivanice, Neđom Bašićem.

Ovo sunčano jutro smo skoro do popodne proveli u razgovoru pred Draganovom djelimično opravljenom kućom. Nekoliko puta dok smo razgovarali Dragan je ustajao i smirivao pse.

Neobični glasovi divljači dolazili su iz pravca dolova ispod ovog zaseoka, koji su skoro neprohodni i zarasli u šumu. Lavež pasa je prekidalo štektanje a mi smo se upinjali da čujemo šta se to oglašava. Nagađali smo – možda je ris, a možda je i vuk…

Dok se vraćao sa uzvišenja iznad kuće želio je da nastavi priču tamo gdje smo stali, ali je morao istaći da se stoka ne smije skoro nikad ostavljati bez čobana iako je imanje dobro ograđeno u žičanu ogradu.

„Od aprila mjeseca, nastavlja, do današnjeg dana nestalo mi je 17 grla, što krupne što sitne stoke. Okreneš glavu i eto štete! Reklo bi se kao da me živina prati…

Vratiću priču na početak. Danas je Tomin dan i tačno šest godina kako sam dotjerao prve koze i ostao zastalno u ovom selu te 2015. godine. Od tog dana odlučio sam nepokolebljivo: na svom sam i ovo je moja posljednja adresa.

Dolazio sam i prije, tačnije i 2008. i 2009. i ostajao povremeno. Prve dane i mjesece sam boravio i živio u ovoj garaži u 10 kvadrata. Čatrnja za vodu je bila napunjena kamenom nabacanim sa ovog zida iznad kuće. Ući u čatrnju i očistiti je bio prioritet. Moram imati vodu za piće pa šta drugo mogao uraditi. Poslovi su slijedili jedan za drugim. Do ove kuće sam nekoliko dana pročistio šikaru, draču, grabovinu i kupinu da bih došao do avlije, a iz kućnih pragova je provirivala jasenovina i drenovina.

Selo je pretvoreno u pustaru zaraslu u šiblje, za koje bi se moglo reći da niko tu nije živio više desetina godina. Mnogi su mi se čudili u ovu moju čvrstu odlučnost, a ja nisam razmišljao već sam jedino imao cilj da oživim naše staro imanje i da obnovim porodično ognjište.

Sam sam u ova tri sela, ali nekako od tog mog povratka, te 2015. godine, ovi iz moje porodice su se smjenjivali, a ja sam ovdje ostajao stalno. Šesnaeste mi je čitavo ljeto ovdje bila majka, koja je došla iz Beograda, a te godine sam prekrio štalu sa jednom pristojnom pomoći opštine Ravno. Sedamnaeste mi je čitavo ljeto bila sestra, koja trenutno živi u Australiji. Dođu supruga i djeca u tim ljetnim periodima, ali djeci najprije nedostaju te društvene mreže i internet pa su malo izolovana i nestrpljiva…

Supruga je došla šest mjeseci prošle godine, ali i pored želje da se pojavi sa svojim proizvodima na Ivanici, nismo mogli zatvoriti tu finansijsku konstrukciju i naposlijetku se vratila u firmu gdje je ranije radila. Bio je to pokušaj koji nije dao pravi rezultat. Možda nam je falilo malo, a to malo je za nas mnogo da se opravda održivi život u ovim uslovima.“

Ponovo sam se vraćao na početak našeg razgovora, kada mi je rekao da je osnovnu školu završio u Dubrovniku, a njegove dvije starije sestre u Slivnici.

Srednju školu je završio u Trebinju, ali je do rata radio u Dubrovniku, gdje je sa ocem živio u otkupljenom stanu koji su imali u vlasništvu. Odakle u Beogradu, sa svom svojom porodicom, bilo je moje dodato pitanje?

„Nije bilo povratka, dodaje Dragan, ni u Dubrovnik ni u Rupni Do. Krenulo se sa obje predratne adrese i znali smo da nam tamo nema povratka. Beograd je bio moja odluka, a onaj ranije pomenuti dubrovački stan u vlasništvu je bio dobar osnov da za taj stan napravimo pristojnu kuću u Beogradu.

Skućio sam se ponovo, ali i proširio porodicu. Izveo sam dvoje djece iz Dubrovnika a deset godina poslije dobio sam dvoje djece i u Beogradu. Puno smo porodično propatili, ali smo danas ipak srećna porodica – ako smijem u skromnosti reći da smo i uspješni. Oba sina i obje kćeri školovani su i zaposleni…“

Ovaj razgovor u dva navrata prekidao je poziv mobilnim telefonom da bi Dragan na jedan poziv kratko odgovorio:

„Javiću se… imam neke ljude!“

Poslije sam saznao da ga svakodnevno u jutarnjim satima nazovu iz Beograda. Jutros je bila supruga.

„To je povratnička muka, nastavlja Dragan, kada porodica mora da istrpi jedan duži period da se stane na noge i oformi domaćinstvo. Malo početne neodlučnosti bilo je iz sto razloga, a jedan razlog kada bi izdvojio vjerovatno bi nekim novim povratnicima ulio lažni optimizam za značajne odluke. Na tih stotinu onaj jedan za povratak bio je u srcu i prsima. Taj jedan je jači od stotinu. Vratiti se na prag na kom sam propuzao i ognjište na kome sam rođen – bila je moja odluka. Od te emocije nije se moglo sakriti ni u Beogradu ni u bilo kojoj metropoli. Rekao sam vam ranije da sam za stan u Dubrovniku napravio pristojnu kuću u Beogradu – za moje četvero djece taj novi dom je bitan, a meni je, vjerujte, nebitan.

Imam još puno planova i nisam se umorio. Investiram koliko mogu da se pružim, a to je u seljačkom poslu i poljoprivredi sa puno rada i neizvjesnosti – odgajanje i raspasivanje stoke traje malo duže i to se ne događa ni za sedmicu ni za mjesec. Stvoriti samo ambalažu za 50 pčelinjih društava je ogromna investicija… A niko nema da vas pomogne ni sa jednom markom.Pomoć koju sam dobio za prekrivanje štale od opštine Ravno želim da istaknem, uz zahvalnost na podršci načelniku Andriji Šimunoviću, te našim ljudima, Peru Sredanoviću… Ta saradnja kroz infrastrukturu opštine Ravno i opštine Trebinje primjetna je posljednjih godina. Poslije solarnog panela koji sam koristio u prvim povratničkim danima, dolazak pravog elektro voda sa bezbjednim napajanjem je neuporediva prednost. Za par dana Glavska sa dva zaseoka dobiće struju na 35 kućnih brojila. Površ se i nakon 30 godina od gašenja ponovo elektrificira. To su koraci koji obećavaju da se povratnički život učini pristojnijim, ali i odlučnijim za povratak đedovini.“

KOZJI SIR JE BREND

„Od ljudi iz Trebinja imam obećanje da će me pomoći sa otvorima (prozori i vrata) na ovoj kući koju sam nedavno prekrio.

Značilo bi mi puno kada mi dođe porodica da imamo mjesta za smještaj. Moram vam ispričati kako sam riješio problem mobilne telefonije prije nekoliko godina.

Morate znati da je veza sa svijetom značajan faktor u okolnostima u kojima ja živim. Požalio sam se za taj problem Luki Petroviću koji je tada bio gradonačelnik, kada sam ga sreo na jednom crkvenom narodnom zboru. Samo dva dana poslije taj problem je riješen. Meni je to značilo puno. To je bio uslov da na pakovanju kozjeg sira upišem svoj broj mobilnog telefona. Kada sam vam pomenuo kozji sir, moram istaći da se taj proizvod pokazao najbolji i najtraženiji. Svako proizvedeno kilo prije obećam nego uspijem i osušiti. Jedno vrijeme, prvih nekoliko godina od povratka, držao sam preko 130 koza. Ništa drugo nisam mogao jer je posao sa kozama zahtjevan i konstantan svaki dan. Napravio sam prepoznatljiv kozji sir i posao je dobro krenuo, ali ja nisam mogao to stići, te sam značajno smanjio broj koza.

Sir kozji je danas tražena roba na svim pijacama u okruženju. U epidemiji koja hara svijetom dijele se prehrambeni proizvodi po prirodnom kvalitetu od onih industrijskih – vještačkih. Ovaj sir kozji nije sa farme već iz brda trebinjske Površi.“

HLJEB BRZOM POŠTOM

Južno ispred sela Rupnog Dola uzdiže se brdo Malašnica, preko koga prelazi granica Hrvatske i BiH. Nekoliko puta kroz ovaj razgovor Dragan je isticao blizinu Dubrovnika i prednosti života između dva grada – Trebinja i Dubrovnika.

„Ispred moje kuće, precizirao je, do u Mline vazdušne linije imamo više od dva kilometra. Kad pustim koze često bi prelazile preko Malašnice, a ja bih sa žutim fluorescentnim prslukom prelazio granicu za kozama da me ljudi sa granice mogu lako primijetiti.

Rupni Do je tačno na pola puta od Dubrovnika i Trebinja. Šesnaest kilometara je i do jednog i do drugog centra. Nije slučajno što je dosta ljudi sa Površi radilo i živjelo u Dubrovniku. Trebinjska površ obuhvata 14 sela i zaselaka i skoro čitav taj prostor dejtonskom granicom pripao je Federaciji. Ja sam jedini koji živi u tri sela i dva zaseoka, računajući na Glavsku i dva zaseoka, te Zagradinje i Rupni Do.

Moj kum Milovan Knežević skoro svakodnevno dolazi sa posla iz Trebinja kući na Glavsku. Ispričaću vam malu šalu za naše snabdijevanje hljebom… Kada ostanemo bez hljeba, a radimo nešto na kući sa majstorima, najčešće kuma Milovana izjednačimo sa brzom poštom i sigurni smo da će nam hljeb doći na kućnu adresu. ‘Zovi kuma, zovi brzu poštu!’“

Sve do popodnevnih sati ostao sam u Rupnom Dolu u društvu sa Draganom i komšijom sa Ivanice Neđom Bašićem.

Saznao sam puno detalja o mukama povratničkog života, ali ni jednom nijesam čuo ni jednu riječ koja nema optimizma i nadanja za bolje sjutra.

Neđo Bašić, za koga Dragan kaže da mu je prvi komšija na pet kilometara, ne krije odlučnost da se nađe Draganu u pomoći i trenucima kada ne postoji nikakvo rješenje da se prevaziđu neki novonastali problemi.

Kada bi Dragan odlazio u Beograd, da obiđe porodicu po nekoliko dana, Neđo je brinuo o stoci i domaćinstvu. Obojica su pčelari i u ovom razgovoru sam zaključio da obimnije poslove u pčelinjaku rade zajedno i u Rupnom Dolu i na Ivanici.

Neđo je jednom istakao da je za šest godina preko 400 noći prespavao u Rupnom Dolu.

(Radio Trebinje)

CATEGORIES
Share This