Jer, gdje je danas radnička klasa i šta danas, uopšte, znači „svijet rada“, ta sintagma skovana u neoliberalističkom dobu, kada je i rad i svaki vid stvaralaštva gurnut na marginu. U svijetu koji se ljulja na ivici katastrofe, u svijetu apsurda i neograničene, brutalne vlasti jačih i bogatijih.
Danas je Međunarodni praznik rada, ustanovljen daleke 1886. godine u znak sjećanja na velike radničke demonstracije u Čikagu. Danas u Čikagu, i u Njujorku, i u Vašingtonu i u Berlinu … duvaju sasvim drugačiji vjetrovi i igraju se neke druge igre, u kojima radnici nisu čak ni na klupi za rezerve.
A opet, i danas radnici strahuju da će im vještačka inteligencija oteti posao, baš kao što su u 19. vijeku radnici, iz istih razloga, strahovali od mašina.
Uništavanje mašina, tada, nije riješilo radničke muke. Naprotiv. Stvar je pomjerena s mrtve tačke tek kada je radnička klasa shvatila da ih bez hljeba ne ostavljaju mašine, nego kapitalisti derikože.
A danas? Danas su stvari mnogo komplikovanije, a opet suštinski iste.
Moćnici gomilaju milijarde na svojim računima, a oni koji žive od svog rada jedva krpe kraj s krajem. Tako je diljem svijeta. Tako je i na ovom komadiću planete u kojem mi živimo: u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.
Samo što je nama u ovoj jadnoj, opljačkanoj i osiromašenoj zemlji, još gore, nego recimo, radnicima u SAD ili Njemačkoj. A ipak bolje, nego u nekim afričkim zemljama, gdje ljudi umiru od gladi i žeđi, koliko god vrijedno radili.
Ako ćemo pravo, cijeli svijet je Apsurdistan. Mnogi će pobjeći u inostranstvo, ali taj bijeg sve više liči na onaj tragikomični vic u kojem su Muju pitali šta će uraditi ako bude smak svijeta, a on odgovorio da će pobjeći u Njemačku.
Ipak, u ovom našem, postkomunističkom društvu, još je ostalo nešto od prvomajske tradicije. Na primjer, prvomajski uranak, koji se, već odavno, pretvorio u roštiljanje uz pivo i rakiju. Bez prvomajskih parola, bez pomena radničkih prava. Zašto kvariti idilu u sunčani majski dan!
Samo, idila je već odavno pretovrena u košmar: sve je manje radnika i penzionera koji imaju dovojno novca za ćevape, koji koštaju 20 KM po kilogramu.
Ni radničkog pasulja ove godine neće biti u Parku Mladena Stojanovića u Banjaluci. Uzalud su se široke narodne mase ponadale da će se besplatno opasuljiti. Dok cijene hrane divljaju, nije mala stvar dobiti džabe tanjir pasulja.
A nekadašnje ponosite fabričke hale prevorene su, već odavno, u tržne centre i kancelarije političkih stanaka. Radnici nisu faktor, traže se potrošači i glasači.
Ima li izlaza? Ima, samo nije ni lak, ni jednostavan.
Srpskainfo
