Proslavili slavu Nilolajeve svetinje na Sokolu, zadužbini vladike Lavrentija: Sedam decenija od upokojenja lelićkog sveca, srpskog gorostasa

U Soko gradu, kod Ljubovije, proslavljena je slava Manastira Soko, zadužbina vladike Lavrentija, koja je posvećena svetom vladiki Nikolaju Velimiroviću, koja je osveštana, u danu kanonizacija, čeda lelićkog, žičkog, ohridskog i svesrpskog. Slavkom obredu predhodila je Sveta arhijerejska liturgija koju je predvodio episkop šabački Jerotej sa episkopom valjevskim Isihijem, mitropolitima Hrizostomom i Jovanom, mnogim sveštenicima i monasima, u prisustvu mnogih vjernika, među kojima su bili i Radoslav Veselinović i dr Miško Ranković, zadužbinari koji su na Sokolu izgradili crkvu, repliku one Svetog Jovana Kanea na Ohridskom jezeru, koju je vladika Nikolaj obožavao.

A, upravo se navršava 70 ljeta vladike Nikolaje, koji je bio veliki rodoljub, teolog, filozof, pisac, pesnik, duhovnih kakvog mu nije bilo ravna, sužanj zloglasnog logora Dahu, i, kako je zborio sveti otac Ava Ćelijski (dr Justin Popović), „najveće čedo koga je rodila majka svetosavka, posle Svetoga Save“.

Još kao monah bio je cijenjen u svijetu. Tako je, pored ostalog, u Velikoj Britaniji, bio omiljen od svih, od kralja, premijera, ministara, naroda… Njemački agent je slao depešu, godine 1916, svojoj centrali, ističući da svi oni, kao i mnogobrojni narod te velike zemlje, idu kao ludi na predavanja na kojima govori, u crkvama i katedralama, Nikolaj Velimirović. Skupljao je u Britaniji dobrovoljce za Solunski front, kao i novčanu i svaku drugu pomoć za srpske junake. Proročki je poručio, u Parizu, da nema mira uspostavljenog bez Hrista, „ako u svojim dušama ne budemo čvrsto za mir“. Toga, naravno, nije bilo, pa je uslijedio Drugi svjetski rat, još porazniji po ljude od Velikog rata

Govorio je i na velikoj proslavi tri vijeka od rođenja Šekspira, pred velikom publikom i u društvu šest nobelovaca, među kojima je bio i Rabrindtat Tagora, indijski pjesnik, koga će, kasnije da dočeka u Beogradu. Njegova besjeda, na proslavi Šekspiru u čast, ostala je nezaboravna.

Odlazak u Dahau, a potom u daleku Ameriku, Nikolaj nije prestao da brine o svom rodu, u uslovima koji nisu bili ni blizu primereni takvom duhovniku, episkopu, filozofu, pjesniku, rodoljubu i čovjekoljupcu.

A, dan prije upokojenja, prije 70 godina, vladika je služio u manastirskom hramu svetu liturgiju i pričestio se. Sve je proteklo u lijepoj molitvenoj atmosferi. Po običaju, poslije službe je svratio u monašku trpezariju na okrepljenje. Po svjedočenju manastirskog sabrata, ruskog monaha Atanasija, vladika je prilikom izlaska, tri puta rekao: Prostite mi bratije. Potom je otišao u svoju keliju i na poklade, u nedjelju 18. marta 1956. godine, rano u zoru, sklopio je vladika Nikolaj svoje umorne oči. Iako star i fizički oronuo, duhom je bio veoma dobar. Želio je da i toga dana služi liturgiju. Litija za doček čekala ga je ispred hrama. Nije se pojavio na vrijeme. Svi su se zabrinuli, jer nikada ni jednog sekunda nije zakasnio, ni na beznačajne sastanke, a kamoli na bogosluženje. Brižni monasi odmah su pošli u sobu. Našli su ga prostrtog na podu sa brojanicama u rukama i moli­tve­ni­kom pored sebe. Tijelo je bilo još toplo. Ljekar koji je ubrzo došao, konsta­tovao je smrt. Uzrok smrti je bio zakrečenje arterija.

O Nikolaju je besjedio čuveni vojvoda, pop Momčilo Đujić.

Nastao je tajac kad je progovorio legendarni i harizmatični dinarski vojvoda, koji je odlučno i hrabro sa svojim borcima, iščupao vladiku Nikolaja i patrijarha Gavrila iz čeljusti njemačkih fašista u Feldenu marta 1945. godine. Bolnim ranjenim srcem i glasom slavni komandant je rekao:

-U ovom veličanstvenom i tužnom času, evo i mene grešnog, vladiko naš sveti, da se pokajnički sagnem nad odrom tvojim i molitveno oprostim s tobom na tvome putu u vječnost. Da se oprostim sa tobom, Vladiko naš, u ime nepobjedivih srpskih boraca čije si Ti zastave osvećivao, kada smo Te, u posljednjem času, u planinama Slovenije, otrgli i izbavili iz Hitlerova logora smrti… Kako ćemo sad bez tebe, vladiko naš-zapitao se pop Đujić i kazao: Ko će nas tješiti, ko nas putevima Božjim predvoditi, ko naše rane vidati? Ko se za nas svetiteljski Bogu moliti, ko u kandilo vjere naše ulje dolivati, da se ne ugasi na vetrometnim stranama svijeta, u svekolikim iskušenjima kroz koje prolazimo i poniženjima, uvredama i klevetama kojima smo zasipani sa svih strana… Da plačemo nad odrom Tvojim, Vladiko naš, i da se kajemo… Do neba zgrešismo i do groba Tvoga o Tebe se ogrešismo. Jer, Ti nisi bio samo izgnanik sa nama zajedno, nego ponekad i izgnanik i prognanik među nama samima, od nas samih! Među nama sitim i pijanim, odjevenim i obuvenim – Ti si i slabo odjeven i obuven, i gladan i žedan hodio i za nas se Bogu molio. O, kako je sveta i plemenita duša Tvoja, koliko li postrada i napati se tijelo Tvoje!  Među svojima si bio i oni te često ne poznaše i ne poslušaše. A među strane si odlazio i oni se radovaše i nudiše Ti i svoje duše da ih liječiš, i svoje domove da se u njima odmoriš. O, koliko li časti za njih, koliko li bola za Tebe, kolike li sramote i poniženja za nas. Evo nas pred odrom Tvojim, pogruženi u bolu i pokajanju. Opraštaj svima, Vladiko naš sveti, i molim se Gospodu za sve: da nas plamen ljubavi, kroz vjeru u pobjedu što prije zahvati i ponese. Da se Srpstvo složi, oboži i umnoži – po molitvi Tvojoj i volji Božjoj!“

A, ruski episkop Dionisije, zadivljen oproštajem velikog mnoštva srpskog naroda i sveštenstva sa svojim voljenim Vladikom, održao je dirljiv govor i na kraju rekao: „Blaženi vladiko, neka je blagosloven veliki srpski narod koji ume na ovakav način da se oprosti sa svojim velikanom”.

SAUČEŠĆE AMERIČKOG KONGRESA

Na vijest o Vladičinoj smrti, mnogi ugledni Srbi i Amerikanci, ugledne ličnosti iz kulture, javnog, političkog i naučnog života, brojne institucije i organizacije uputili su telegrame saučešća.

Američki kongres izglasao je Rezoluciju u vidu saučešća srpskom narodu povodom smrti vladike koja glasi:

-Predstavnički dom Sjedinjenih Američkih Država, primio je sa dubokom žalošću vijest o smrti episkopa Nikolaja, najvećeg sina našeg dostojnog Srpskog saveznika u dva svjetska rata, i duhovnog vođe Srpskog naroda u Jugoslaviji. Predstavnički dom ovim upućuje saučešće srpskom narodu zbog gubitka svog velikog duhovnog vođe i zaslužnog sina.

Po manastirima i crkvama širom Srbije, svakodnevno su zvonila zvona i služene zaupokojene liturgije. Crkva u Srbiji, utamničena i pod budnim okom UDBE i komunističke vlasti, tihovala je „stisnutih usta i zuba“ iako je izgubila jednog od najvećih jeraraha u svojoj istoriji. Jugoslovenska štampa nije ni jednom riječju objavila vijest o vladičinom upokojenju. Ni crkvena štampa, razumljivo, nije se mogla oglasiti makar jednim malim nekrologom, niti je donela vijest o upokojenju.

ISTOK