Priča o Ulogu: Kako je gotovo nestala cijela jedna opština

Priča o Ulogu: Kako je gotovo nestala cijela jedna opština

U srcu jedne šume 20 kilometara od Kalinovika nalazi se selo Ulog. Ranije su ovdje živjele hiljade ljudi, a danas broji samo 12 stanovnika. Ulog je tužna priča o nestajanju i važno upozorenje da bi njegovu sudbinu mogli doživjeti i veći bh. gradovi.

Put od Sarajeva do Kalinovika obilježava uglavnom malo nemirnija priroda, a što se više približavate ovom selu, to vam u susret ide manje automobila. Već iza Trnova prorjeđuju se i kućice, pa posjetitelje pred vratima Kalinovika dočekuju prostrane zelene livade i, u ovo doba godine, izuzetno jak i hladan vjetar. Ako pri posjeti ovom selu pomislite kako je prilaz divlji i ulice sablasno prazne, onda bi vas posjeta manjim okolnim područjima mogla ostaviti bez riječi.

Oko 15 kilometara asfaltne ceste od Kalinovika, čije krivine izazivaju i najvještije vozače, dovodi do makadamskog puta koji vodi u srce šume i podnožje brda gdje teče rijeka Neretva. Pet kilometara dug put kroz šumu pruža se do zaboravljenog sela Ulog, mjesta gdje je do prije pet decenija živjelo više od 5.000 ljudi, a danas je gotovo potpuno napušteno. Šumski makadam završava tačno kod starog mosta, s čije je jedne strane kafana, a s druge srušen znak koji govori da se nekad ovđe bilo moguće moliti u crkvi, džamiji i hramu-

Prema popisu stanovništva iz 1961. u Ulogu je tada živjelo najviše Srba i Muslimana, a Hrvati, Crnogorci, Jugoslaveni i ostali su u manjini. Popis iz 1991. pokazuje da je u selu živjelo 102 ljudi. U knjigama istorije navodi se kako je ovo područje najviše ljudi napustilo zbog rata i posljedica koje rat ostavlja. Vrijedi naglasiti i da je ovo selo nekad nosilo status opštine, ali je zbog iseljavanja ljudi izgubilo taj status.

 

Automobil smo parkirali nedaleko od mosta i sklonište od kiše potražili u maloj kafani nazvanoj po rijeci uz koju je izgrađena. Kafana Neretva je sve što možete očekivati od malog objekta u ovakvoj sredini. Unutrašnjost je obložena lamperijom koju krase glave jelena, trijumf lokalnih lovaca. Uz mali šank su tri stola, svi prekriveni ispranim i oštećenim stolnjacima. Na policama su flaše žestica, u frižideru hladno pivo i sokovi, a sa radija svira narodna muzika. Sklad melodije i tišine svako malo prekida razgovor dvojice muškaraca koji sjede za stolom pored našeg.

Naručujemo piće i pozivamo domaćina da nam se pridruži, na šta raspoloženo pristaje, vjerovatno sretan zbog činjenice da će mu ovaj susret razbiti dobro uigranu rutinu svakodnevnice. Predstavlja se kao Petar i govori kako je u Ulogu rođen pedesetih godina prošlog vijeka. Isprva priča pomalo suzdržano, ali se na naš spomen riječi „Sarajevo“ široko smije i potpuno opušta. Kroz bujicu riječi se otvara i priča nam kako ga za grad iz kojeg dolazimo vežu mnoge lijepe uspomene, pa isprepliće sjećanja na sarajevska naselja sa pitanjima o današnjem izgledu grada.

„Tamo sam odselio davno, još kao mladić. Radio sam u jednoj od velikih firmi, ali sam se početkom rata vratio u Ulog zbog roditelja. 1995. sam dobio posao, pa me je to zadržalo ovdje. Nedavno sam se penzionisao, a od tada s vremena na vrijeme pomažem u kafani“, priča, razgledajući prostoriju. Zatim nasmijano dodaje: „Sada u selu živi ukupno 12 ljudi i kafana je uglavnom prazna, ali vjerujte mi, ovdje nekad ni u jedno doba dana nije bilo moguće naći slobodan sto“.

„Velika je to varoš bila!“, nasmijano priča: „U osnovnu školu u vrhu sela išlo je više od 700 đaka! Imali smo četiri prodavnice, svaka je imala drugačiju namjenu. U selu je radilo desetak policajaca, imali smo i dom zdravlja, kao i dom kulture. Svake godine bi se u domu igrale praznične predstave, organizovale školske priredbe, igranke, pa čak i puštali filmovi! Više od 5.000 ljudi je živjelo u ovoj opštini“. Detaljno opisuje kako je selo nekad vrvilo ljudima, kako se graja utišavala tek duboko u noć i kako je Ulog nekad slovio za vrlo živu sredinu. Priču ukrašava sa mnoštvom detalja, pa je kroz prozor umjesto novembarskog sivila gotovo moguće vidjeti baštu punu ljudi, čuti zveckanje escajga i čaša, mališane koji trčkaraju u blizini i roditelje koji ih upozoravaju da se ne približavaju koritu rijeke.

Nostalgična prizivanja sjećanja u naramku obično nose zalogaj teške realnosti koja podsjeća na kontrast između nekad i sad. Sjeta odnosi veselje s Petrovog lica, a on tone duboko u razmišljanje posmatrajući kako kiša udara od prozor. Zatim teško uzdiše, uspravlja se u stolici i priča kako je iseljavanje počelo dvadesetak godina prije rata. Djeca su odrastala i spremala se za srednju školu, a takvo obrazovanje nudili su samo veći gradovi. Stoga je veliki broj porodica odselio u Sarajevo, Mostar i Banju Luku, a neki su otišli i van granica države. Devedesete su također odradile svoje, pa je migracija poslije rata tekla još brže.

„LJudi odlaze, a ko im može suditi? Ne mogu se djeca odgajati u sredinama gdje im se nema šta ponuditi. Svi mi selimo i žrtvujemo se zbog djece, njima želimo pružiti više. Više od ovakvog sistema, više od ovakve vlasti. Evo već je 15 godina kako smo zatvorili osnovnu školu, jer u selu više nema školaraca. Dom kulture je već dugo obrastao u korov, a najbliža prodavnica je tek u Kalinoviku. Znate li da je u vrhu sela nekad bilo moguće birati između četiri sjajne kafane? Danas tužnije od njih izgleda jedino ured pošte, koji je zatvoren godinama“, tužno priča.

U Ulogu danas živi samo ko mora, tužno nam govori. Priča nam o muškarcu koji sjedi za stolom pored našeg, kazavši kako će uskoro sa porodicom zauvijek napustiti selo. Otkupili su kuću u Sarajevu i četveročlana porodica već pakuje kofere kako bi jednogodišnjem i trogodišnjem sinu omogućili nešto svjetliju budućnost. NJihovim odlaskom Ulog će postati još siromašniji, a najmlađi mještanin imaće pedesetak godina.

Ulog ili potencijal za vlast koja zna raditi svoj posao (a postoji li to u BiH?)

Šetnja kroz Ulog je obavijena debelim pokrivačem tišine pa se nerijetko čini da je u zaboravljenom gradiću živa jedino nemirna Neretva. Nemoguće se oteti bolnom dojmu da je riječ o neiskorištenom prostoru. Da je Ulog selo neke uređenije zemlje, neko bi se već dosjetio da od njega napravi turističku atrakciju. Društvene mreže i reklamni prostor u medijima ispunili bi pozivi hrabrima: „Prenoćite u napuštenom selu Ulog!“ ili umornima „Od gradske buke sakrijte se u maloj oazi mira!“. Hiljade turista pojurilo bi u dolinu čistog zraka, mjesto gdje se mogu osvježiti bistrom i hladnom vodom, a vlast bi prepoznala kako je riječ o rudniku bogatstva za poljoprivredu i stočarstvo. Jer zašto bi se tome okrenula leđa?

Dugačku glavnu ulicu gornjeg dijela sela grle stare kućice. Aktivni dimnjaci razlikuju naseljene od zaboravljenih domova, a kroz selo svako malo protrči razigrani pas, neumorno tražeći društvo za igru. Vrata poštanskog ureda su razvaljena i otkrivaju oronulu unutrašnjost, a istu sudbinu dijele i nekad vrlo popularni kafići, koji sada predstavljaju vrata u neko drugo vrijeme. U njima su poredane gajbe pića koja se više ne proizvode, šank stolice i dalje stoje tamo gdje su ostavljene godinama ranije, a pod prekriva debeo sloj prašine i pijeska. Na jednoj od kućica u dnu ulice kroz prljav prozor nazire se mala reklama „Stan na dan“, što ilustruje neuspio pokušaj korištenja jednog sprata.

Ulog asocira na jedno od onih italijanskih sela koje tamošnje vlasti prodaju za jedan euro u cilju revitalizacije ruralnih područja ove zemlje. Veže ih činjenica da su ih porodice napustile kako bi sreću i zaradu potražile u većim sredinama, ali ih razdvaja to što italijanske vlasti danas rade na oživljavanju ovakvih sredina, dok će Ulog za nekoliko godina biti potpuno zaboravljen.

Kratki obilazak prekida jak pljusak, pa se vraćamo u toplu kafanu pored rijeke. Na stolu nas i dalje čeka piće koje smo ostavili nekoliko minuta ranije, a Petar nas upoznaje sa porodicom koja je u međuvremenu zamijenila dvojicu muškaraca za stolom pored našeg. Pričaju nam kako se svako nekoliko dana cijelo selo okuplja u kafani, pa se uz karte i piće prisjećaju anegdota, priča i ljudi iz nekog mnogo življeg Uloga.

Sumornu zimu provode zajedno, a već s dolaskom proljeća selo postaje bogatije za nekoliko članova njihovih porodica, koji dolaze kako bi odmor i toplije mjesece proveli u rodnom selu. Uživaju u onome što je ostalo od njihove varoši, vjerujući da je budućnost mnogih većih gradova u našoj državi osuđena na istu sudbinu. Statistike pokazuju da BiH postaje zemlja staraca, priča o odlasku mladih je stara već desetine ljeta, prazne se i veći gradovi, a ne samo zaboravljena mala sela poput ovoga.

 

Ulog smo napustili onda kada ga je počeo obavijati mrak. Na izlazu iz kafane Petar nas, kao pravi domaćin, poziva da se vratimo na ljeto. Broj stalnih mještana će tada biti nešto manji jer je i porodica s kojom smo do maločas sjedili, simbolično, također na putu ka izlazu. Tek šaka ljudi ostat će u gradu da o njemu govori prolaznicima koje fasciniraju prazne kuće i rastužuje nemar vlasti. A onda će, u ne tako dalekoj budućnosti, Ulog potpuno progutati tišina, prekrivajući istoriju desetina generacija koje su odrasle na njegovim prašnjavim ulicama.

U povratku više i ne primjećujemo izazove tijesnog makadamskog puta koji vodi ka Kalinoviku, jer nam misli okupira pomalo zastrašujuće pitanje – čeka li i veće bh. gradove ovakva sudbina?

Hercegovac

 

 

CATEGORIES
Share This