Preminula Iskra Jović

Ovo ime i prezime djevojčice malo je kome poznato ali je opomena svim roditeljima i zdravstvenim sistemima, cijelom društvu da vode računa o zdravlju, o razvoju djece, o očuvanju okoline, vode, vazduha, da paze na simptome koji se javljaju kako bi se preduhitrile sve posljedice, od kojih su neke fatalne.

Iskra je dijete od majke Žane, Fočanke, rođene Todorović i oca Bojana.

Prvi put je, punog zdravlja, osjetila bol u leđima 27. marta 2021. i odmah nakon par dana je dobila dijagnozu da je u pitanju tumor. Naknadnom dijagnozom utvrđeno je da je u pitanju „ewing“ sarkom.

Bila je hrabra kao što ni odrasli ljudi nisu. Čak je hrabrila roditelje kad bi ih vidjela da plaču, hrabrila riječima da moraju biti jaki kao ona.

Liječenje je započeto u Tiršovoj u Beogradu sa hemioterapijama, a nastavljeno u Švedskoj. Tu je imala i operaciju i nakon toga je bila dobro i sa dobrim nalazima, da bi se u septembru 2022. tumor vratio veoma agresivno.

Doktori su rekli da je ta vrsta sarkoma, pogotovo u tom uzrastu, izuzetno rijetka i da se u čitavom svijetu godišnje registruje jedva pedesetak slučajeva. Prva četiri mjeseca liječenje je bilo u Beogradu, a onda se porodica preselila u Švedsku. U šest različitih bolnica nastavljeno je liječenje i doktori nisu imali odgovor na pitanje uzroka bolesti.

Jedino u šta je svako od njih siguran je to da nije genetski uzrok.

Nakon operacije i zračenja, djevojčici je tretiran i dio plućnog krila i doktor je, između ostalog, rekao da ona nikada ne bi smjela da bude na zagađenom vazduhu.

Inače, roditelji su od rođenja veoma vodili računa o zdravoj ishrani, zdravom životu, dijete skoro da nikad nije probalo bilo šta “nezdravo”. Ni od hrane ni lijekova.

Dojena je skoro dvije pune godine. Roditelji su posebno vodili računa o ishrani, da neprskana, organska hrana bude zastupljena što više i koliko god je to bilo moguće.

Roditelji su se pomirili sa činjenicom da u Srbiju ne mogu da se vrate i da mogu, eventualno, u posjetu otići ljeti.

„Za 4 mjeseca boravka u bolnici u Beogradu upoznali smo mnogo roditelja i djece koja biju bitku sa različitim oblicima tumora. Nekada se znalo desiti da na odjeljenju nema dovoljno kreveta za svu djecu koja moraju biti hospitalizovana. Od te djece petoro je preminulo za godinu i po dana. Petoro djece uzrasta od nekoliko mjeseci do 18 godina je izgubilo bitku za život. Govorim samo o onima koje ja lično poznajem, a koliko ih je još“, pitaju se roditelji.

„Niko od nas nikada neće saznati šta je prouzorkovalo bolest naše djece. Da li su posljedice ratova, bombardovanja, zagađen vazduh, voda, zemljište? Ali ono što iz prve ruke mi možemo reći je nekoliko činjenica, koje se lako mogu provjeriti:

1. Kad smo se preselili, prvi utisak je bio koliko je vazduh čist. Mi živimo u gradu od 40.000 stanovnika, stan nam se nalazi u centru grada i nikada, za više od godinu dana, nijednom nismo osjetili da je vazduh zagađen. Prošla je cijela zima, a da, nakon što se vratimo iz šetnje, ne osjetimo da nam jakne i kosa smrde, kao što se kod nas redovno dešavalo. Magle ima s vremena na vrijeme, ali to nije smog. Magla ovdje izgleda, onako kako je se ja sjećam, da je izgledala dok sam bila dijete. Voda sa česme se pije svuda. Bez boje, bez mirisa, samo normalna, lijepa pitka voda. U marketu postoji samo jedna vrsta vode da se kupi, najveće pakovanje koje postoji je od litar i po. I nju kupuju ljudi koji su, eventualno, ožednli usput, niko vodu ne kupuje litrima, za svakodnevnu upotrebu.

2. U bolnicama širom ove zemlje srećemo redovno djecu kojima su oba ili barem jedan roditelj sa naših prostora. Nerijetko su i ta djeca neki period svog života živjela Srbiji, BiH, Hrvatskoj.

3. Četiri mjeseca liječenja u Srbiji je bilo dovoljno da shvatimo da kod nas postoji epidemija malignih bolesti kod djece, što i sami doktori primjećuju. Primjećuju ali je poražavajuće da se niko, ama baš niko ne bavi ozbiljno tim problemom. Da nema statističkih podataka, da se niko ne pita zašto i kako djeca umiru.

4. Ovdje je priroda zaista priroda. Zelenih površina, drveća, parkova ima na svakom koraku. Parkovi u gradovima nisu asfaltirani. Čak i staze kroz parkove nisu asfaltirane nego je to zemljani put. Smeće ne možete vidjeti nigdje. I opet, dolazimo do činjenice da je to i do pojedinca i svijesti svakoga od nas, a ne samo do sistema.

Ono čega smo mi postali svjesni nakon preseljenja u inostranstvo je da se mi, kao društvo, kao pojedinci, ne bavimo skoro ničim što bi moglo na bilo koji način dodatno da nas optereti. Kod nas se teško živi i u većem broju slučajeva ćemo čuti argument: „Jedva sastavljam kraj sa krajem, nemam vremena da se bavim time!“ I u redu, i to je shvatljivo. Ali šta je sa ljudima koji su obrazovani, rade ono za šta su školovani, žive sasvim solidno ali ipak ih ništa od ovoga ne interesuje? A ima ih itekako. Prevencija i bavljenje pomorom naše djece se svodi na „daj neke veselije teme, nemoj da mračiš.

Posljedice ratova i bombardovanja – ne mrači!

Šta nam djeca udišu, jedu, piju – ne mrači!

U kakvim uslovima se djeca liječe – ne mrači!

Pošalji poruku na broj…, umiri savjest i idemo na veselije teme.

I sve to dok živimo krvavu bajku 21. vijeka. Zamislite da ste roditelj djeteta kome su rekli da nema šanse. Zamislite da ste roditelj, jedan od mnogih danas u Srbiji, Srpskoj, koji svakodnevno, danima, mjesecima, godinama prolazi kroz pakao neizvjesnosti, bolova, nemoći da pomogne svom djetetu. Zamislite da ste roditelj koji ne zna da li da moli Gospoda za ozdravljenje ili samo da mu dijete ne pati. Ako mora da ode, da to bude u miru, bez bola, bez patnje, roditelj će kako mora. Samo zamislite“, priča Iskrina majka Žana, neutješno i ogorčeno.

Ova ispovijest jedne majke, tih roditelja koji su izgubili dijete, morala bi biti opomena svima.

Iskra je rođena 14. jula 2016, a preminula je 11. februara ove godine.

Biće sahranjena u petak, 17. februara u Kristianštadu u Švedskoj.

(Foča 24)