Nikolina se ne uklapa u stereotipe. Istovremeno savremena i tradicionalna, jednako je posvećena i porodici i parohiji i ljekarskom pozivu. I zahvalna svima koji je na tom putu vole i podržavaju. Tiha je i nenametljiva, a puna energije.
Zahvaljujući toj energiji, skromni parohijski dom u Ključu postao je prijatno mjesto za okupljanje malobrojnih pravoslavnih vjernika u ovom gradiću i okolnim selima.
U tom parohijskom domu, gdje se održavaju i književne večeri i kamerni koncerti i škole veza, popadija Nikolina i njen suprug, paroh Nemanja Rosić, ugostili su ekipu Srpskainfo.
Uoči najvećeg pravoslavnog praznika Vaskrsa podijelili su sa našim čitaocima svoju životnu priču.
– Ovdje smo napravili malu biblioteku, tu su ne samo knjige iz teologije, nego i klasici književnosti, poezija, filozofska djela. Još kao mala djevojčica često sam, sa djedom, odlazila u crkvu i u biblioteku, to su bile moje mirne luke. Željela sam da jednu takvu mirnu luku stvorimo i ovdje, zajedno sa našim parohijanima – kaže Nikolina.
„Nisam se usudio da joj priđem“
Ali, prije nego što su doplovili u ovu mirnu luku, Nikolina i Nemanja su se sreli i zavoljeli na drugom kraju BiH – u Foči, gradu, koji, kako se u šali kaže, ima više studenata, nego stanovnika.
Nikolina, koja se tada prezivala Komlenović, djevojka iz Kalinovika, studirala je medicinu. Nemanja Rosić, rodom iz Bosanskog Grahova, bio je student teologije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu.
– Sve će više biti ovakvih pravoslavnih brakova između sveštenika i doktorica. Već sada znam nekoliko njih, koji su u najavi – kaže Nikolina.
Prvi put su se sreli u pozorištu. Nemanja priznaje da mu se Nikolina odmah svidjela, ali se nije usudio da joj priđe.
– Drugi put smo se sreli u crkvi. Pomislio sam, to je Božji znak. Poslije prve kafe, a potom i dugih šetnji i razgovora, svidjela mi se još više, u duhovnom smislu – kaže paroh Nemanja.
U to vrijeme je često odlazio u manastir Ostrog. Monasi su mu, kaže, mnogo pomogli, i u studiranju, ali i savjetima kada je u pitanju odnos prema drugom, pa i prema djevojci.
– Mi smo za svoj brak dobili blagoslov ostroških monaha i Svetog Vasilja. Vjerujem da će nam to pomoći da idemo zajedno ovim putem – dodaje popadija Nikolina.
Preko snijegom zavejane Manjače
A taj put nije lak, pogotovo za Nikolinu. Od ponedjeljka do petka, a često i vikendima, zbog dežurstava, radi na Klinici za psihijatriju Univezitetskog kliničkog centra Banjaluka, gdje je na specijalizaciji.
Pa onda trči u vrtić, po sinove: mlađi ima 3, stariji 5 godina. Pa nabavka, kućni poslovi, razgovori s djecom, čitanje priča za laku noć. A kad djeca spavaju, ona čita stručnu literaturu…
Sve je to lijepo, ali zahtjevno.
Tata „uskoči“ kad može, ali to nije prečesto, jer on ima svoj posao i svoj poziv – sveštenički.Vikendom i praznicima se doktorica – popadija, posvećuje parohijskim obavezama, jer supruga sveštenika ima posebnu ulogu u zajednici.
Ni sama ne zna koliko je hiljada kilometara „popeglala“ vozeći na relaciji Banjaluka – Ključ – Banjaluka. Nije to daleko, ali nije ni blizu: pogotovo kada na Manjači zapada snijeg, tih 70-tak kilometara su izazov i za najiskusnijeg vozača.
Na sve to Nikolina odgovara sa osmijehom. I kaže: što smo Bogu bliže, sve se lakše stiže.
– Važno mi je da u toku dana imam neko vrijeme za introspekciju, da nekako nadzirem taj self. Sa psihološke strane mi govorimo o redanju prioriteta, a sa pravoslavne strane kažemo: kad je Bog na prvom mjestu, tad je sve na svom mjestu. I to je, u stvari, komplementarno. Kad smo mi zdravi i pravi, tek onda možemo da ponudimo nešto ovom svijetu i da se uklopimo u biće zajednice – kaže popadija Nikolina.
A kad smo u biću zajednice i saborni, dodaje ona, onda nismo sami.
– Bilo bi sebično da kažem da sve stižem sama. Tu je podrška moje porodice, supruga koji je moja najveća podrška, zatim tu su bake da nam uskoče povremeno, pogotovo kad su na godišnjem odmoru. Imam veliku podršku parohijana, razumijevanje kolega na poslu i ono što mi je jako važno, imam blagoslov svoga vladike, to je za mene ozbiljan vjetar u leđa – kaže Nikolina.
Vladika, ili zvanično episkop bihaćko – petrovački i rmanjski Sergije, dao je mnogim popadijama u svojoj eparhiji blagoslov da rade.
– Žena je u pravoslavlju na pijedestalu. U liku Bogorodice, žena je predstavljena kao mlekopitateljica, kao zaštitnica i hraniteljka, pa i kao doktorica, ili kako se u molitvama kaže, kao ljekarka. Imamo i Bogorodicu predstavljenu kao učiteljicu. Evo, mi u Krajini imamo veliki broj naših popadija koje obrazuju i vaspitavaju preostalu dječicu ovim krajevima. Tu su i popadije ekonomisti, tu su i moje koleginice doktorke. Gotovo sve profesije su zastupljene među popadjama u našoj u eparhiji – kaže Nikolina.
Kolači i cvijeće
A opet, popadija bi, ako ćemo po starinski, trebalo da bude prva domaćica u parohiji. Da plete najljepše čarape i pravi najbolje kolače.
– Nisam ja to, priznajem. Najbolje kolače pravi naša parohijanka Bora. Ja kuvam redovno, zbog porodice, zbog djece, ali se držim, uglavnom, jednostavnijih jela – kaže popadija Nikolina.
I pripovjeda anegdotu, kako se trudila da, kao popadija, svojom rukom zasadi i odgaji cvijeće u crkvenoj porti. Ali se ispostavilo da „nije od tog posla“ i sve joj se cijeće osušilo.
A onda je shvatila da treba da se drži svog cvijeća, onog iz psihijatrije, koje simbolizuje rast, emocije i osobenost svakog ljudskog bića.
– Jednostavno, ne možete dati ono što nemate, pa se ja trudim da ono što imam i što mogu podijelim sa parohijanima, a oni mi uzvraćaju ljubavlju i podrškom. I tako podijelimo obaveze – kaže Nikolina.
Njen suprug Nemanja dodaje da cvijeću možda nije vična, ali da je parohija, zahvaljujući Nikolini, procvjetala.
– Izvor svih mojih ideja je najviše ona. Ona mene, svako malo, nečim „optereti“: treba pozvati hor, organizovati koncert u crkvi, okupiti djecu u parohijskom domu, okupiti žene da uče zmijanski vez, upriličiti književno veče ili razgovor sa parohijanima – kaže paroh Nemanja.
A on je bio zauzet drugim stvarima, koje je smatrao ozbiljnijim. Mnogo je hramova i drugih građevina u eparhiji stradalo u ratu, valjalo je sve to obnoviti.
– Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam uviđao da izgradnja crkve nije samo u tom fizičkom smislu, da gradimo kamen na kamen, i da je ono što Nikolina radi itekako bitno. Jer, od samog kamena mi nemamo ništa. Možemo da izgradimo velelepna zdanja i hramove, ali ako u njima nema ljubavi, ako u njima nema naroda, onda mi nismo izgradili ništa – kaže Nemanja.
Kad popadija zapjeva
U pravoslavnoj crkvi Vaznesenja Gospodnjeg u Ključu ima naroda, a ima i ljubavi i pjesme. Pjevali su ovdje i horovi i etno grupe, ali kad zapjeva popadija Nikolina, to je poseban doživljaj.
Ekipa Srpskainfo se uvjerila u to. Pjesma „Svetoj Kseniji Petrogradskoj“ u njenoj izvedbi zvuči posebno uzvišeno. Pojanjem ona pomaže i suprugu u molitvi.
Vjernici možda ne znaju, ali popadija Nikolina voli ne samo duhovnu muziku, nego i kantri, bluz…Podsjetila nas je i na poruku čuvene pjesme Džoan Bejz „Dona, Dona“.
– Treba da, kao u toj pjesmi, budemo lastavice, koje prelijeću iznad svih stereotipa, tabua i osuda, da ne igramo uloge žrtvenih jaraca u psihološkom smislu, nego da se posvetimo iskonskoj, pravoslavnoj, suštinskoj žrtvi, koja donosi radost i po toj radosti ćemo znati da smo na pravom putu – kaže Nikolina.
A ona je svoj put, onaj profesionalni, izabrala: kao ljekarka, želi da liječi duše.
I kad doktorica besjedi
I na radnom mjestu, kao i u svom domu i parohijskoj crkvi, Nikolina zrači optimizmom.
Posebno je srećna što na Klinici za psihijatriju ima priliku da uči od najboljih.
– To su ljudi koji, bez obzira na uslove u kojima rade, rade sa entzijazmom. Oni su izveli čitave generacije iz rata i bili tu u svim kriznim situacijama. Pravi su virtuozi u svom poslu. Mi mlađi imamo podršku autoriteta, koje ne samo poštujemo, nego i volimo i kojima uvijek možemo pokucati na vrata i zatražiti savjet – kaže Nikolina.
A i oni nju vole i poštuju, kako skromno kaže, „i više nego što zaslužuje“. Kolege kažu da im je ona „omiljena popadija među doktoicama“.
– Meni taj kompliment mnogo znači, jer potvrđuje da sam na dobrom putu. Kolege imaju razumijevanja za moje obaveze, nisam bila dežurna za Božić, ni za ove vaskršnje praznike. Nisam morala da kažem da u te dane imam malo više parohijskih obaveza, oni su to sami pretpostavili i dali mi prostora, iako su i njima praznici, kao i meni – kaže doktorka Nikolina.
Posao kojim se bavi je težak i pun izazova, ali srećna je, kaže, što može da se posveti pacijentima, a presrećna kada je pacijentu bolje.
Kaže da se na klinici njeguje dijalog, pa su u planu i razgovori o teologiji i psihijatriji. Za nju, bez sumnje, zanimljiva tema.
Njen suprug Nemanja je ponosan na svoju suprugu doktoricu. Kaže da je blagoslov Božji to što je Nikolina, od svih grana medicine, izabrala baš psihijatriju.
– Kao psihijatar ona može mnogo da pomogne i meni i crkvi. Svi smo mi satkani od raznih emocija i ponekad ne znamo da se nosimo sa tim. Tu su duhovnici, sveštenici koji ispovijedaju, ali isto tako imamo i Bogom prizvane doktore koji na svoj način pomažu ljudima. Mislim da to dvoje treba da bude skladu. Ne treba da isključujemo jedno iz drugoga – kaže paroh Nemanja Rosić.
