Pismo čitalaca: Subvencionisano razočarenje

„Veliki dan za roditelje, naše porodice, a samim tim veličanstven dan za našu Banjaluku“, poručio je početkom avgusta 2024. godine gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, uručivši brojnim roditeljima rješenja o povećanju subvencija za boravak djece u privatnim vrtićima za koje, kako je tada rekao, grad izdvaja pet miliona KM.

„Krenuli smo od nule, odnosno uveli smo subvencije za privatne vrtiće, koje ranije nisu postojale. Krenuli smo od 60 KM, julsku smo podigli na 100, a već od avgusta subvencija za vrtiće iznosiće 150 KM. Ukoliko dvoje djece pohađa vrtić, subvencija će iznositi 350 KM, što znači da će jedna porodica dobiti 4.200 KM podrške od grada“, istakao je Stanivuković i dodao da će subvencija za svako naredno dijete iznositi 200 KM.

Takođe je naglasio da će već od decembra uslijediti novo povećanje, a potom i potpuno izjednačavanje cijena javnih i privatnih vrtića.

„To je naša strategija, već od decembra subvencije ćemo povećati na 220 KM, nakon čega ćemo u potpunosti izjednačiti cijene“, rekao je tada on.

To tada je bilo prije tačno 10 mjeseci. Sada, isto toliko mjeseci kasnije, od svega ovog nema ništa. Ne samo od povećanja i izjednačavanja, već trenutno ni od subvencija. Džaba priča da su subvencije za privatne vrtiće dostigle istorijski rekord, može neko reći i da su, recimo, 1.000 maraka mjesečno, ako je to samo u teoriji, kao što je sada, a u praksi ih uopšte nema.

Kasne. Problem je bio taj što nema novog budžeta.

Problem je bilo i privremeno finansiranje. Onda se sve to nekako raspetljalo, samo i dalje niko javno, jasno i glasno da kaže šta je sa subvencijama. Na čekanju su i one i roditelji i djeca. Više i ne kasne, sada ih nema; ostale su nekako zaboravljene, gurnute u zapećak, izlizane, opet one dosadne subvencije, kao kamen oko vrata ili komad hrane koji je krivo skrenuo pa sad guši, a ne može ni dolje ni gore. Zapravo, gore, ispostaviće se, uvijek može.

Nakon mjeseci agonije, kojoj su prethodila kolosalna obećanja, roditelji čija djeca idu u privatne vrtiće nemaju pojma ni kolike su subvencije, ni da li ih uopšte ima ili će ih biti, šta znači najavljeno izjednačavanje subvencija, a još manje znaju šta je sa tri neisplaćene u ovoj godini, a evo ga i jun, pa će možda i četvrta.

Nemaju, ne stoga što su neuki, digitalno nepismeni ili nezainteresovani, već zato što su nakon maratonskih emotivnih rolerkostera na ovu temu toliko iscrpljeni kucanjem na mnoga, a svaka  pogrešna vrata. I kada im neko otvori, priča je uglavnom uniformisana, sterilna, isprazna, napamet naučena. Fraze i floskule o tome kako je kriv ovaj, a zaslužan onaj. Konkretnih informacija još nema.

I kome sad da se čovjek obrati i postavi mu sva ova pitanja maloprije pobrojana? Ima li ovdje iko nadležan bar da preuzme odgovornost i izađe pred ljude kojima je, ne tako davno, serviran populizam gorkog okusa. Tipično kukavičje jaje.

Pa da nam objasnite zašto je u nacrtu budžeta bio nepromijenjen iznos subvencija, ako sam dobro informisana, i ako ste već obećali  da će od decembra uslijediti novo povećanje, a potom i potpuno izjednačavanje cijena javnih i privatnih vrtića.

Zašto je do (navodnog) izjednačavanja došlo amandmanom ljutih protivnika, a ne tako što je ispunjeno predizborno obećanje?

Ja više nisam sigurna da li sam normalna. Iskreno. A možda sam stvarno nedovoljno umno dorasla da sve ovo shvatim, ili ne razumijem baš najbolje, možda je problem u meni, možda nisam dovoljno upućena, možda sam pogrešno informisana, možda sam jednostavno glupa. Tačno ste sve svjesne i savjesne ljude više sludili svojim igrarijama, petljancijama i okršajima u digitalnom svijetu.

Vratite se na planetu Zemlju, među realne ljude, njihove probleme i borbe, među stvarne živote.

Samo da vas, prije toga, sve zajedno podsjetim – i tih 0 maraka, kao i 150, 200 ili koliko god, koje (ne) planirate dati kao subvencije, su MOJE pare. Ništa manje, samo više nego što su vaše. Jer i vi isti živite od mojih para. I zato, ne poklanjate vi meni i nama bilo šta, već samo dajete ono na šta, po svim principima normalnosti, imamo pravo. Naročito moje dijete i naša djeca imaju pravo. Naročito ako ste to sami odlučili i obećali.

Možda jedino da mi svi zajedno pripremite jednu tablu, pa markerima ispišete one vaše interne revizorske podatke, one vaše milione koje trošite i spočitavate jedni drugima kao da su vam ćaćovina. I nemojte zaboraviti ona dva nova banjalučka vrtića što zjape prazni, dok se vi dosjetite da vam je sa nekom zgradom kao sa djetetom – često ga je najlakše napraviti, ali za smislen i svrsishodan život treba malo više angažmana, zalaganja i dosljednosti.

Što se mene tiče, posljednji put ste me uspjeli obmanuti da trava nije zelena, a nebo plavo, a ostali nek vide šta će i kako će da misle. Neću reći da ste me slagali jer, iako vjerovatno računate na to da smo svi poprilično sluđeni, vjerujte, i dalje nismo baš svi toliko glupi. Nisam vam, kao uostalom ni drugima, pretjerano ni (po)vjerovala, samo sam pustila da mi se sve samo kaže.

I kazalo se. A vi slobodno nastavite da se pravite mrtvi, neka prođe i jun, pa još koji mjesec, onda i ova godina, zatim još ko zna koliko godina…

Prerašće jednog dana djeca vrtić, roditelji će se kao i uvijek snaći, zemlja će nastaviti da se okreće, a život neće stati. Samo će vaša imena ostati upisana kao veliko subvencionisano razočarenje. I na tome vam od srca čestitam.  (Jelena Pralica)

Nezavisne