Oproštaj od omiljenog paroha Slaviše Markovića: Boga i rod u srcu nosio

U bolnici u Slankamenu, juče se, poslije duže bolesti, upokojio diplomirani teolog Slaviša Marković (52), rodom iz Bele Crkve i Krupnja, koji je bio višegodišnji paroh i starješina hramova u Nakučanima u Mačvi, u Oridu, kod Šapca, Loznici i Banji Koviljači.

Prije svešteničke karijere, bio je omiljen, zapažen i cijenjen kao vrsni vjeroučitelj u Loznici. Vjernici, stari i mladi su mu se, uvijek, radovali kao i on njima, uz njegov blagi osmijeh u susretima u koji su odisali ljubavlju i poštovanjem.

Imao je raskošno teološko, ali i teatrološko znanje i, tokom službovanja, ostavio je, posebno, značajan trag u obnovi svetinje u Nakučane u Mačvi, koju je primio u baš lošem stanju i pretvorio je u biser naše Crkve i našeg roda. Slaviša je, pored ostalog, bio starješina crkve Vaznesenja Gospodnjeg u Loznici, na Lagatoru, nekadašnjem imanju oca naše pismenosti i kulture. Vratio se u Vukov kraj, Jadar, na radost mnogih vjernika, posebno onih kojima je teško pao rastanak sa njim, kad je iz tog grada premješten na službu u Nakučane.

-Uz znanje i umijeće, ljubav prema Bogu, rodu i svojoj otadžbini, tokom svešteničke karijere, imao je veliku energiju, požrtvovanost koja se rijetko sreće i dar da ljude i u najvećoj nevolji duhovno osnaži -pričaju njegovi prijatelji iz Loznice.

-Bio je iskreni čovjekoljubac. Radovao se tuđim uspjesima kao i svojim. Volio je svoju braću sveštenike, poštovao je posebno one koji su mu pokazivali ljubav. Često je isticao kao svijetli primjer protu Momčila Vasiljevića sa kojim je služio i drugovao kao đakon. Bio je to spoj dva divna čovjeka, Momčila Jadranina iz sela Runjana i Slaviše, Rađevca iz Bele Crkve. Bio je posvećen sabornosti u Crkvi i narodu, uvijek, raspoložen pri svakom susretu sa ljudima, bez obzira i na muke sa kojima se, i sam susretao, nosio ih i borio se.

Njegovi bivši đaci kažu da je bio „srce od čovjeka i profesora, koji je, na najljepši način, znao da približi svakom od njih vjeru Hristovu i ljubav prema njoj, koja ga je, kao mladog, odvela u Crkvu.

Iza sebe je ostavio četvoro djece i majku Vinku, čiji je bio sin jedinac, koja se njime ponosila kao i čitava Bela Crkva, Rađevina i drugi krajevi, gdje je službovao.

ISTOK